Toni Parsons: Trudim se da budem dobar otac i to je maksimum za jednog muškarca

Datum: 19.11.2008

Autor: Dragana Zec

Toni Parsons, dopisnik britanskog časopisa "Daily Mirror", autor romana "Man and Boy" proglašenog za najbolju knjigu u Britaniji 2001. godine, prvi put je gostovao u Banjaluci na otvaranju "Laguninog kluba čitaoca" u knjižari "Kultura".

Tom prilikom za "Nezavisne novine" otkrio je koliko mu je bitna porodica, te koji su usponi i padovi obilježili njegov put u književnosti. Rođen ranih pedesetih godina u Engleskoj, već sa 16 godina je napustio školu i nakon posla u fabrici alkoholnih pića, zaposlio se kao novinar. U 22. godini postaje otac, a u 25. samohrani otac koji se bori za opstanak svoje male porodice i u tome uspijeva i više nego što je očekivao.

NN: Za Vas kažu da nosite srce na dlanu i da ste i pored slave i bogatstva ostali jednostavan čovjek. Jednom ste izjavili da je "istina recept za uspjeh". Da li se može reći da je ta izjava postala Vaš moto?

PARSONS: Naprosto sam otvoren čovjek kod kojeg se sve emocije vide na licu. Ne ide mi od ruke susprezanje. Kad je o pisanju riječ, mislim da je vrlo važno da čovjek bude iskren, jer to čitaoci osjete. Ne bi trebalo pisati dok se ne dođe do tog iskrenog trenutka. Kao što je Hemingvej rekao - ako imaš barem jednu iskrenu rečenicu da napišeš, napiši je. Iako je samo jedna, to neće biti traćenje papira. Takav sam u svom poslu, a i privatno. Osoba sam s kojom je lako živjeti. Kad sam ljut, eksplodiram, ali uglavnom sam dobre volje, tih, miran i obožavam da se šalim. Nosim srce na dlanu, naprosto ne znam drugačije.

NN: U Vašoj kolumni se dotičete aktuelnih. Često kritikujete nesavjesne vozače, a kritiku ste uputili i Džeremiju Klarksonu, čuvenom po emisiji "Top Gear". Iako ste protivnik brze vožnje i sami ste poznati po njoj. Kako to objašnjavate?

PARSONS: Saobraćajne nesreće su čest povod mojih kritika, jer mi u Britaniji imamo veliki problem s tim. Sve je učestalije da ljudi jednom rukom drže volan, a drugom flašu. Dok sam bio mlađi, i sam sam bio sklon brzoj vožnji, ali sada više ne. Uspio sam da svoje kriminalne aktivnosti svedem na minimum. Ne bih mogao sebi oprostiti da zbog nepažnje ugrozim ljudski život, niti bih mogao živjeti s tim teretom. Klarksona i njegov šou obožavam, ali mislim da on ne čini dovoljno na osvješćivanju vozača, a mogao bi, jer je zvijezda u Britaniji. Tu je sva moja zamjerka inače odličnoj emisiji koju vodi.

NN: Probili ste se i u književnosti i novinarstvu, nakon teškog perioda Vašeg života u kojem ste sami morali vaspitavati maloljetnog sina i istovremeno se boriti za svoj status. Napisali ste "Man and Boy" koji Vam je donio ogroman uspjeh. Kakav je bio osjećaj kada ste konačno dobili priznanje?

PARSONS: U mojoj zemlji je učestalije da je žena ta koja sama vaspitava dijete, ali ja sam, eto, kao muškarac iskusio tako nešto. Bilo je teško, ali ne toliko koliko bi bilo za ženu. Moji roditelji su tada bili živi i pomagali su, a ja sam se trudio koliko god sam mogao da svom sinu ne uskratim ništa od djetinjstva. Pomoći sam dobijao i od žena. One su nekako osjetljive na tu temu i uvijek su tu, dok muškarci tradicionalno bježe od obaveze. Recimo, u baru, samohrana majka, onog trenutka kada kaže da ima djecu, gubi interesovanje muškarca, dok je to u slučaju samohranog oca drugačije, on privuče žene. Knjigu sam napisao ne očekujući uspjeh koji je doživjela. To je bio šok, jer se radi o nečemu što se piscu desi možda jednom, a možda nijednom u životu. Zahvalan sam što se meni desilo i svjestan da je teško da to ikada ponovim. Pisanje je za mene bilo oslobađajuće.

NN: I kao novinar i kao pisac često ističete vrijednost porodice, čak dajete savjete te vrste. Šta je po Vašem mišljenju ključ za uspješnu porodicu?

PARSONS: Smatram porodicu jako važnom, ali ne u kontekstu muž-žena koliko u kontekstu roditelj-dijete. Mislim da se muškarac i žena mogu voljeti i potom razići, ali da sa djetetom zauvijek treba da očuvate dobar odnos i tu vezu da održavate ma šta se dogodilo s vašim bračnim partnerom. Moj otac je bio sjajan, kao i moja majka, pa sam imao dobre uzore. Trudim se da budem dobar otac i mislim da je to maksimum za jednog muškarca. Kada bi moja djeca bila na drugom kontinentu, nastojao bih da ih viđam i da sa njima održavam kontakt.

NN: Svojevremeno ste objavili biografiju Džordža Majkla s kojim ste, kako ste izjavili, bili prijatelji. Zašto se to prijateljstvo okončalo?

PARSONS: Džordž je sjajan momak, ali puši isuviše kanabis. Ovisan je o jednoj izuzetno jakoj mješavini, koja nije ista kao ona koju sam ja isprobavao prije 30 godina i upravo zbog ovisnosti je uništio mnoga svoja prijateljstva. Pored toga, teško je prihvatio činjenicu da je homoseksualac. On se jako dugo borio protiv toga, a mislim da bi za njega bilo bolje da je odmah sebe prihvatio u tom svjetlu i da je započeo neku srećnu vezu. Naše prijateljstvo se okončalo kad me njegov menadžer nazvao najavivši da Majkl sprema sjajan album i da je potrebno da uradim intervju s njim. Doslovno su me odvukli na intervju i tada sam s njim razgovarao otvoreno o drogama, vezama, seksu. Kada je intervju izašao, on se ogradio rekavši da nije znao da ga intervjuišem, što je bila laž. Istina je da je bio drogiran i da je rekao više nego što je možda želio. Tad smo se zamjerili jedan drugom. Nedavno smo se sreli na aerodromu i obojica smo okrenuli glavu. Mislim da je tako najbolje, mada i dalje smatram da je sjajan momak, samo je veoma nesrećan.

NN: Džulija Roberts je čitajući Vašu knjigu "The Family Way" poželjela da po njoj uradi film. Vi ste pristali, ali se film nije pojavio, šta se, u stvari, desilo?

PARSONS: Džulija je tu knjigu čitala kada je bila trudna. Dugo je pokušavala da ostane u drugom stanju i kad joj se konačno posrećilo, nosila je blizance, i kao što već možete da zamislite, sjedila je uživajući u svom blaženom stanju, držeći na velikom stomaku moju knjigu i čitala ju bezbrižna i sretna. Tada je poželjela da uradi film po njoj. Njen agent me kontaktirao i iako je rok bio kratak odlučio sam da prihvatim, jer je Holivud san svakog pisca. Kad je rodila blizance i kad je sve bilo gotovo, jednostavno se predomislila, što je za mene bio veliki udarac. Pomirio sam se s tim da je u Holivudu sve podložno promjenama i da ste tamo jedan dan na vrhu, drugi na dnu, ništa nije izvjesno i nikad ne smijete da se opustite. Kasnije kad je bila trudna, sa svojim trećim djetetom, ponovo se zainteresovala za priču, ali od stvarnog prikazivanja ništa nije bilo, jer je nakon poroda opet promijenila mišljenje.