Roman „Beogradski trio“ režisera Gorana Markovića postao veliki hit u Srbiji: Lawrence Durrell kao glavni junak priče o Golom otoku
Sarajevska izdavačka kuća Svjetlost krajem osamdesetih godina objavila je prijevod „Avinjonskog kvinteta“ britanskog pisca Lawrencea Durrella. U pet knjiga, od kojih je svaka nazvana po glavnom junaku, Durrell je u priči smještenoj u Francusku, Egipat i Švicarsku u doba prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata izmiješao svašta – mnogo je tu ljubavne strasti, malo incesta, legende o svetom gralu, pregršt misticizma i prije svega metafikcije – jer kako se ne može razlučiti tko tu koga doista ljubi, tako baš i nije jasno tko tu koga piše.
Kvintet je strukturiran po uzoru na mnogo poznatiji autorov naslov – legendarni „Aleksandrijski kvartet“, eruditsku i fatalističku ljubavnu priču koju je Durrell u četiri dijela („Justine“, „Balthazar“, „Mountolive“, „Clea“) objavljivao od 1957. do 1960. godine i koja mu je donijela svjetsku slavu. Na hrvatski ga je početkom devedesetih preveo Zlatko Crnković, a objavilo Znanje. Oba romana u više tomova veliki su čitateljski užitak i na dulje vas vrijeme teleportiraju u neke egzotične svjetove mističnih znanja i nemogućih ljubavi.
Durrell je po mnogočemu tipični ekscentrični britanski pisac; rođen u Indiji 1912. godine, u Parizu se družio s Henryjem Millerom i Anaïs Nin, neko vrijeme živi u Grčkoj i Aleksandriji, četiri puta se ženio te godine proveo u državnoj službi. Pa je tako od 1948. do 1951. godine bio u Beogradu, gdje je u britanskoj ambasadi radio kao ataše za štampu. O svojem diplomatskom iskustvu piše u knjizi „Pjevači diplomatskog zbora“ (Znanje 1991., u prijevodu Z. Crnkovića), a radnju svojeg špijunskog romana „White Eagels Over Serbia“ iz 1957. godine smjestio je u Titovu Jugoslaviju, odnosno Srbiju.
Praška generacija
A sada je Lawrence Durrell postao glavni junak jednog srpskog romana. I to vrlo dobrog. Redatelj Goran Marković (rođen 1946.), jedan iz praške generacije jugoslavenskih režisera, autor „Nacionalne klase“ (1979.) i „Variole vere“ (1982.), da navedemo samo neke od njegovih filmova, objavio je krajem prošle godine roman „Beogradski trio“ koji je u izdanju Lagune vrlo brzo doživio i svoje drugo izdanje.
Roman je postmodernistički strukturiran i čita se poput nekog uzbudljivog scenarija. Iako nevelik – ima tek dvjestotinjak stranica – većina likova djeluje vrlo plastično, a stvarne povijesne ličnosti miješaju se s izmišljenim. Radnju pratimo kroz dnevničke zapise, pisma i izvještaje, a priču čine vjerodostojnom i brojni (uglavnom izmišljeni) dokumenti. Sve se događa u razdoblju od 1948. do 1951. godine, u doba rezolucije Informbiroa, kada Lawrence Durrell kao diplomat sa svojom budućom ženom Evom dolazi u Beograd. Naravno, osim što je ataše za tisak, Durrell je, uostalom kao i svi britanski pisci u diplomaciji, istodobno i špijun koji u Srbiji pokušava locirati ostatke rojalističkog pokreta (četnika). Kao veliki „švaler“ ubrzo se spetlja sa svojom profesoricom srpsko-hrvatskog Verom, čiji je muž general Bora Tankosić koji završi na Golom otoku, odan Staljinu i nespreman za preodgoj. Tu „Beogradski trio“ postaje priča o Golom otoku, o nastajanju zloglasne kaznionice u srpnju 1949. godine i načinu na koji je funkcionirala, s logorašima koji su sami bili prisiljeni postati preodgojitelji neposlušnih te o nastanku paralelnog, ženskog logora, koji se prvo nalazio u Ramskome Ritu na granici s Rumunjskom, a na kraju kažnjenice završavaju na otoku Sveti Grgur nadomak Golog otoka.
Marković je u konstruiranju golootočke dionice priče vrlo uvjerljiv. U brojnim intervjuima koje je dao srpskim medijima u povodu izlaska romana objasnio je kako se temom Golog otoka bavi već tri desetljeća. Povremeno se u romanu pojavljuju i općepoznata imena poput kipara Augusta Augustinčića koji s budućim upraviteljom logora Antom Raštegorcem nadlijeće kvarnerske otoke; on u potrazi za dobrim mramorom, a narodni heroj Raštegorac za odgovarajućom lokacijom za logor. U jednom trenutku tu je i Alfred Pal, poznati hrvatski slikar i grafički dizajner koji je u dva navrata robijao na Golom otoku. Potresni su Markovićevi opisi mučenja, kako muških, tako i ženskih logoraša i ti prizori vrlo živo izrastaju pred našim očima, kao u nekom dobro snimljenom filmu.
Durrella upoznajemo preko njegovih dešifriranih špijunskih izvještaja koje potpisuje kao Pecaroš, preko pisama njegove žene Eve koja se neprestano majci žali na supruga, iziritiranih izvještaja britanskog ambasadora koji bi se vrlo rado riješio nekontroliranog pisca te Verinih dnevničkih zapisa. Pred nama tako izrasta lik pomalo djetinjastog pisca koji u svoje špijunske pustolovine zaranja poput Toma Sawyera te strastvenog ljubavnika potpuno na tragu likova iz njegovih slavnih romana. Marković vrlo često u njegova usta i stavlja citate iz „Aleksandrijskog kvarteta“. Posebno je zabavan njegov, pretpostavljam imaginarni, odnos s Kočom Popovićem, legendarnim partizanskim generalom, bivšim nadrealistom i jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova o kojem je Marković napravio i dokumentarac koji možete pronaći na YouTubeu. Pisac/režiser vrlo nadahnuto plete poveznice između Durrellova „Aleksandrijskog kvarteta“ i svojeg „Beogradskog trija“. Kod Markovića nemogući ljubavni trio čine bračni par Tankosić, Bora i Vera, i Durrell.
Druženje s Popovićem
A evo opisa jednog druženja Koče Popovića, koji se u romanu pojavljuje samo kao P. i Durrella koji pak Tita u svojim izvještajima pogrdno naziva poglavicom.
„Ostatak vremena smo potrošili na njegovo raspitivanje o tome što radim. Ispričao sam mu zatim kako pripremam jedan veliki roman, u četiri toma, o iskustvima koje sam stekao tokom boravka u Egiptu. U suštini, to će biti priča o ljubavi. Svaki deo će imati po jednog junaka, nominalnog nosioca priče. Ali tih četvoro ljudi, dve žene i dva muškarca, biće prisutno u svakoj od pojedinačnih knjiga, zapetljano u nerazmrsivo klupko strasti. Potom sam mu detaljno predstavio Aleksandriju, mesto u kojem će se odvijati radnja romana. Imam utisak da je bio oduševljen opisom tog grada.
Na kraju sam spomenuo kako se lomim oko naslova mog budućeg dela. On mi je rekao: Četiri junaka? To je kao neki gudački kvartet. Koji nastupa u Aleksandriji.“ U romanu također Marković sugerira kako je upravo Vera Tankosić Durrellu bila inspiracija za njegovu slavnu Justine kojoj je posvećen prvi dio „Aleksandrijskog kvarteta“.
„Beogradski trio“ bio je ove godine u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Jako lijep roman, bilo bi dobro kada bismo ga mogli kupiti i u Hrvatskoj. Uvozimo li uopće knjige iz Srbije?
Autor: Pavica Knezović Belan
Izvor: jutarnji.hr
Kvintet je strukturiran po uzoru na mnogo poznatiji autorov naslov – legendarni „Aleksandrijski kvartet“, eruditsku i fatalističku ljubavnu priču koju je Durrell u četiri dijela („Justine“, „Balthazar“, „Mountolive“, „Clea“) objavljivao od 1957. do 1960. godine i koja mu je donijela svjetsku slavu. Na hrvatski ga je početkom devedesetih preveo Zlatko Crnković, a objavilo Znanje. Oba romana u više tomova veliki su čitateljski užitak i na dulje vas vrijeme teleportiraju u neke egzotične svjetove mističnih znanja i nemogućih ljubavi.
Durrell je po mnogočemu tipični ekscentrični britanski pisac; rođen u Indiji 1912. godine, u Parizu se družio s Henryjem Millerom i Anaïs Nin, neko vrijeme živi u Grčkoj i Aleksandriji, četiri puta se ženio te godine proveo u državnoj službi. Pa je tako od 1948. do 1951. godine bio u Beogradu, gdje je u britanskoj ambasadi radio kao ataše za štampu. O svojem diplomatskom iskustvu piše u knjizi „Pjevači diplomatskog zbora“ (Znanje 1991., u prijevodu Z. Crnkovića), a radnju svojeg špijunskog romana „White Eagels Over Serbia“ iz 1957. godine smjestio je u Titovu Jugoslaviju, odnosno Srbiju.
Praška generacija
A sada je Lawrence Durrell postao glavni junak jednog srpskog romana. I to vrlo dobrog. Redatelj Goran Marković (rođen 1946.), jedan iz praške generacije jugoslavenskih režisera, autor „Nacionalne klase“ (1979.) i „Variole vere“ (1982.), da navedemo samo neke od njegovih filmova, objavio je krajem prošle godine roman „Beogradski trio“ koji je u izdanju Lagune vrlo brzo doživio i svoje drugo izdanje.
Roman je postmodernistički strukturiran i čita se poput nekog uzbudljivog scenarija. Iako nevelik – ima tek dvjestotinjak stranica – većina likova djeluje vrlo plastično, a stvarne povijesne ličnosti miješaju se s izmišljenim. Radnju pratimo kroz dnevničke zapise, pisma i izvještaje, a priču čine vjerodostojnom i brojni (uglavnom izmišljeni) dokumenti. Sve se događa u razdoblju od 1948. do 1951. godine, u doba rezolucije Informbiroa, kada Lawrence Durrell kao diplomat sa svojom budućom ženom Evom dolazi u Beograd. Naravno, osim što je ataše za tisak, Durrell je, uostalom kao i svi britanski pisci u diplomaciji, istodobno i špijun koji u Srbiji pokušava locirati ostatke rojalističkog pokreta (četnika). Kao veliki „švaler“ ubrzo se spetlja sa svojom profesoricom srpsko-hrvatskog Verom, čiji je muž general Bora Tankosić koji završi na Golom otoku, odan Staljinu i nespreman za preodgoj. Tu „Beogradski trio“ postaje priča o Golom otoku, o nastajanju zloglasne kaznionice u srpnju 1949. godine i načinu na koji je funkcionirala, s logorašima koji su sami bili prisiljeni postati preodgojitelji neposlušnih te o nastanku paralelnog, ženskog logora, koji se prvo nalazio u Ramskome Ritu na granici s Rumunjskom, a na kraju kažnjenice završavaju na otoku Sveti Grgur nadomak Golog otoka.
Marković je u konstruiranju golootočke dionice priče vrlo uvjerljiv. U brojnim intervjuima koje je dao srpskim medijima u povodu izlaska romana objasnio je kako se temom Golog otoka bavi već tri desetljeća. Povremeno se u romanu pojavljuju i općepoznata imena poput kipara Augusta Augustinčića koji s budućim upraviteljom logora Antom Raštegorcem nadlijeće kvarnerske otoke; on u potrazi za dobrim mramorom, a narodni heroj Raštegorac za odgovarajućom lokacijom za logor. U jednom trenutku tu je i Alfred Pal, poznati hrvatski slikar i grafički dizajner koji je u dva navrata robijao na Golom otoku. Potresni su Markovićevi opisi mučenja, kako muških, tako i ženskih logoraša i ti prizori vrlo živo izrastaju pred našim očima, kao u nekom dobro snimljenom filmu.
Durrella upoznajemo preko njegovih dešifriranih špijunskih izvještaja koje potpisuje kao Pecaroš, preko pisama njegove žene Eve koja se neprestano majci žali na supruga, iziritiranih izvještaja britanskog ambasadora koji bi se vrlo rado riješio nekontroliranog pisca te Verinih dnevničkih zapisa. Pred nama tako izrasta lik pomalo djetinjastog pisca koji u svoje špijunske pustolovine zaranja poput Toma Sawyera te strastvenog ljubavnika potpuno na tragu likova iz njegovih slavnih romana. Marković vrlo često u njegova usta i stavlja citate iz „Aleksandrijskog kvarteta“. Posebno je zabavan njegov, pretpostavljam imaginarni, odnos s Kočom Popovićem, legendarnim partizanskim generalom, bivšim nadrealistom i jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova o kojem je Marković napravio i dokumentarac koji možete pronaći na YouTubeu. Pisac/režiser vrlo nadahnuto plete poveznice između Durrellova „Aleksandrijskog kvarteta“ i svojeg „Beogradskog trija“. Kod Markovića nemogući ljubavni trio čine bračni par Tankosić, Bora i Vera, i Durrell.
Druženje s Popovićem
A evo opisa jednog druženja Koče Popovića, koji se u romanu pojavljuje samo kao P. i Durrella koji pak Tita u svojim izvještajima pogrdno naziva poglavicom.
„Ostatak vremena smo potrošili na njegovo raspitivanje o tome što radim. Ispričao sam mu zatim kako pripremam jedan veliki roman, u četiri toma, o iskustvima koje sam stekao tokom boravka u Egiptu. U suštini, to će biti priča o ljubavi. Svaki deo će imati po jednog junaka, nominalnog nosioca priče. Ali tih četvoro ljudi, dve žene i dva muškarca, biće prisutno u svakoj od pojedinačnih knjiga, zapetljano u nerazmrsivo klupko strasti. Potom sam mu detaljno predstavio Aleksandriju, mesto u kojem će se odvijati radnja romana. Imam utisak da je bio oduševljen opisom tog grada.
Na kraju sam spomenuo kako se lomim oko naslova mog budućeg dela. On mi je rekao: Četiri junaka? To je kao neki gudački kvartet. Koji nastupa u Aleksandriji.“ U romanu također Marković sugerira kako je upravo Vera Tankosić Durrellu bila inspiracija za njegovu slavnu Justine kojoj je posvećen prvi dio „Aleksandrijskog kvarteta“.
„Beogradski trio“ bio je ove godine u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Jako lijep roman, bilo bi dobro kada bismo ga mogli kupiti i u Hrvatskoj. Uvozimo li uopće knjige iz Srbije?
Autor: Pavica Knezović Belan
Izvor: jutarnji.hr
