Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Laguninoj kolekciji izabranih dela Žozea Saramaga pridružiće se „Beležnice“ kao 22. naslov znamenitog portugalskog nobelovca, a koje predstavljaju sabrane blogove iz poslednje dve godine njegovog života. Saramago je tokom 2008. i 2009. godine pisao na najraznovrsnije teme: o aktuelnim političkim prilikama u svetu, o delovanju crkve, o migrantskoj krizi, o pesnicima i bankarima, o evropskoj levici i Gvantanamu, o starima i mladima, o čitanju i sećanju, dogmama i utopijama.
„Oštricu njegove nemilosrdne kritike savremenog sveta osetiće i brojni svetski lideri, od Berluskonija i Klintona do Netanijahua, Sarkozija i rimskog pape“, ističe urednik Dejan Mihailović i dodaje „ali će se u njegovim mudrim zapisima naći i pravi mali eseji o značajnim stvaraocima XX veka: Kafki, Čaplinu, Borhesu, Pesoi, Markesu, Almodovaru“.
Trajnu vrednost ovih Saramagovih lucidnih „uzgrednih“ zapažanja uočiće Umberto Eko u predgovoru za portugalsko izdanje „Bloger zvani Saramago“: „Iskustvo me uči da trenutna razdraženost, satirična pouka, kritička žaoka na brzinu napisana mogu poslužiti kao građa za razmišljanje iz koje može da proiziđe esej ili neko obimnije delo. Svakodnevno pisanje podstiče nadahnuće za veća pregnuća, a ne obrnuto. Rekao bih da u ovim kratkim zapisima Saramago nastavlja da proživljava i tumači svet onako naopak kakav jeste, da bi ga posle toga ponovo sagledao s mirnijeg rastojanja, s moralnog i poetskog stanovišta.“
Duhovito, mudro, beskompromisno, Saramago u poslednjoj godini svog života, kao u kakvoj književnoj oporuci, uvek stajući na stranu zlostavljanih i obespravljenih, sabira svoje opomene svetu koji nas okružuje i zatrpava apsurdima a daruje retkim radostima.
„Jednom reči, pred nama je svojevrsna lepeza Saramagovih tema i preokupacija iz njegovih romana i priča s kojima je naš čitalac imao prilike da se upozna“, zaključuje Mihailović.
„Beležnice“ u prevodu Jasmine Nešković i Jovana Tatića možete pronaći od srede 28. jula u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.
Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.
Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).
Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.