Prikaz romana „Škola za delikatne ljubavnike“: Nakon svega - ljubav
Nakon romana „Ravnoteža“, u kojem na dojmljiv način tematizira raspad Jugoslavije i devedesete iz ženske perspektive - i koji donosi jedan drugačiji književni pogled na ono što se u „junačkom“ patrijarhatu tumači kao „strogo muška stvar“ - književnica Svetlana Slapšak svojim novim romanom „Škola za delikatne ljubavnike“ ispisuje jednu iznimno neobičnu, slojevitu i monumentalnu romanesknu strukturu, koja je po nizu svojih uspjelih segmenata, vještini pripovijedanja, motivacijskim rješenjima, ali prije svega snažnim ljubavnim zapletom kao nosećim stubom ovog romana, gotovo jedan književni incident (u pozitivnom smislu te riječi).
Uprkos persiflaži
Ono što „Školu za delikatne ljubavnike“ čini takvom knjigom jeste, prije svega, iznimno hrabro autoričino nastojanje da, u vremenu kada se uglavnom pišu persiflaže pod krinkom defragmentarizacije narativa, postavi jednu gotovo klasičnu ljubavnu priču u svom romanu. Jasno je da se književnost vremenom mijenja, da se u njoj neprestano eksperimentiše, ali njeni suštinski oblici, priča kao ono što je oduvijek bilo izvor svih uzbuđenja literature, morali bi biti, bez obzira na eksperiment, jasno prisutni. Upravo to je ono što u većini savremenih romana na ovim prostorima, pomalo paradoksalno, nedostaje.
Dakle, dakako da je tema jednog književnog djela važna, da je važan njegov socijalni angažman, artikulacija različitih ideja, ali tek onda kada to književno djelo doživi milost uobličavanja koje nam pokazuje da je autor/ica autentičnim umjetničkim postupkom ispričao/la jednu priču. Kada je priča uspjela, kada vodi čitaoca u prostor drugačijeg doživljaja, kada ima onaj ton koji usisava u sebe onog koji se sa knjigom susreće, zaokuplja ga, onda njen tematski i angažovani okvir tek dobijaju puni smisao. Drugačije, a kako pokazuju bojni primjeri naše recentne književnosti, pišu se knjige koje su jedan mukotrpan književni rad svele na geg, žurnalizam ili ispovjedna, sirova autobiografska naklapanja.
„Škola za delikatne ljubavnike“ nasuprot tome je roman koji insistira, prije svega, na čvrsto razapetom pamuku priče, na njemu se potom ispisuje cijeli jedan civilizacijski kosmos, takvim intenzitetom i sa takvom preciznošću da čitalac biva furiozno uhvaćen u vrtoglavi ritam i stalne zaplete ove knjige. To je, prije svega, jedno uzbudljivo putovanje kroz ljubavnu igru, ali i kroz kaleidoskopski spektar tema, slojeva, preokupacija, emocija i strahova. Ljeto je 1974. godine, mlada Jugoslovenka Taša (Nataša), koja boravi u Atini, gdje istražuje za svoje studije klasične filologije, sprečava u pokušaju samoubistva pomalo ocvalog glumca iz Sovjetskog saveza Alekseja, koji se u Grčkoj obreo kako bi istraživao za svoj referat o antičkom pozorištu. Grčka je još uvijek pod vojnom diktaturom, vrijeme je nemira, protesta, sve snažnijeg uličnog i kulturnog otpora diktaturi. Dakle, vrijeme uzbudljivo i izazovno. Taša odlučuje da sluđenom Alekseju nekako pomogne, stoga kao već jako upućena u znanje o Grčkoj nudi mu da ga uz obostranu istraživačku korist vodi po antičkim znamenitostima. Tako počinje ova priča.
Činjenica da Slapšak u takav kontekst dovodi sovjetskog glumca i jugoslovensku studenticu, sa očevidnom razlikom u godinama, ali i u životnim putevima, sama po sebi je već iznimno zanimljiva. Prostor Grčke, u nemirna vremena, sa svim njenim civilizacijskim slojevima, postaje tako mjesto susreta dvoje ljudi između kojih postoji jaz dva socijalizma i svega onoga što je raskid iz 1948. godine nosio. Taj segment romana „Škola za delikatne ljubavnike“ postaje tako suočavanje sa jednim tabuom, koji zatim postaje poligon za različita suočavanja, koji se u koncentričnim krugovima širi na takvo obilje tema, intelektualnih i ljubavnih igrarija, da zbilja djeluje fascinantna vještina kojom Slapšak sve to drži na okupu. Ono što je također zanimljiv, efektan, ali i romantičan detalj, jeste da Taša i Aleksej razgovaraju na francuskom, kojeg oboje ne znaju baš najbolje, ali koji postaje jedan samo njihov jezik.
Uzbudljivo putovanje
Sve što se potom, od trenutka tog „kobnog“ susreta, događa u ovom romanu, jeste autoričina vješta pripovjedačka i stilska igra, kojom se, uz prepoznatljivi humor i komiku, ironične obrate i eskapade, vodi čitaoca na dugačko i uzbudljivo putovanje kroz jednu oslobođenu ljubav i ogromna kulturna prostranstva antičke Grčke. To putovanje, Tašina velika energija da Alekseja zatrpa sa što više informacija o svemu onome što o grčkom životu zna, kao da ga time odvraća od misli o samoubistvu, ali i sebi stvara odstupnicu od njegovog upornog zavođenja i vlastitih nesigurnosti, postaje koloplet dvoje zanesenjaka kojima drevnost Atine, ali i nemirna politička događanja, kao i njihova živa intelektualna nadmetanja i diskusije, daju samo dodatnu mizanscensku aromu zavodljive, ni najmanje patetične ljubavne priče. Kakvih, priznaćete, danas u književnosti itekako nedostaje.
Svetlana Slapšak, dakle, kroz svoje junake, smještene baš u takav kontekst, kroz njihovo znanje, ljubavnu dinamiku i karaktere koji su uvjerljivo ispisani, sa svim usponima i padovima, donosi obilje informacija kako o svijetu antike, tako i jedan cijeli eruditski dijapazon znanja o književnosti, pozorištu, filmu, muzici, seksualnosti, politici sedamdesetih u Grčkoj i Evropi, zanosnoj mladalačkoj vjeri u bolji svijet, komplikovanom životu Jugoslavije i Sovjetskog saveza i njihovim razlikama. I moglo bi se možda na prvu pomisliti da je to obilje znanja zagušilo, preintelektualiziralo ovaj roman. Da djeluje dekontekstualizirano u današnjem okviru. Ali nasuprot tome, Slapšak stvara majestetičnu ljubavnu i intelektualnu igru svojih junaka, tako što njihova on the road jurnjava za grčkim znamenitostima, prožeta unutrašnjim dramama, neodgovorljivim pitanjima i rađanjem ljubavi, to more podataka i mišljenja, biva usmjerena u dinamičnu dijalošku formu. U kojoj se prepliću ljubav, strast, oslobođena seksualnost, sa slojevima i slojevima vječnog grčkog svijeta i intelektualnih preokupacija. Oni se slijede, oni se nadmeću, za njih je cijeli taj svijet drevnosti i znanja sada prostor ljubavi. Funkcionalizaciju mnoštva iskaza svojih junaka Slapšak pravi znalački, tako svaka rasprava i otkriće bivaju na koncu motivisano vezani za ljubavnu igru Taše i Alekseja.
Posebno je zanimljivo na koji način Svetlana Slapšak svoj roman određuje u onom što označavamo kao feministički kontekst. Za većinu mlađih autorica i teoretičarki ovakav način pisanja bi vjerovatno bio „skandalozan“, ali nenametljivo (time ne manje snažno) prokazivanje patrijarhata, koje Slapšak iznimno funkcionalno uklapa u magistralni tok svoje priče, pokazuje koliko je ova autorica promišljeno pristupila realizaciji ovog romana. Književnost ne trpi doslovičnost, pa time ni doslovičan feministički angažman. Jer književnost je stvaranje svijeta, ne teorijska detekcija. Evo jedne od mnogih uspjelih intervencija u ovom romanu, kojim Slapšak prikazuje dinamiku nadmetanja između ljubavnika, ali i jednu zavodljivo prikazanu nadmoć kojom se primat muškarca narušava: „More užitka se povlačilo, i da je ne bi odvuklo u prazninu i smrt, grčevito se prilepila za njegova ramena. Njegova oseka imala je drugačiji oblik: čvrsto je držao njene bokove. - Moje - rekao je razgovetno. - Sve je to je moje. Nasmešila se i obrisala mu rukom čelo. Nije imalo smisla buniti se protiv kratkog i zasluženog muškog apsolutizma“. Da bi u finišu scene nakon prvog ljubavnog čina između Taše i Alekseja stvari došle na svoje mjesto, jednom sjajnom intervencijom: „Kad se on vratio iz kupatila, prostor ljubavi zauzelo je nešto drugo - mitska bića, demoni, Grčka: na prozoru hodnika sedeo je par gugutki koji se tiho prepirao. Taša je ležala okrenuta zidu, na boku, a na njenom drugom boku sklupčala se tigrasta mačka, koja ga je ošinula strogim zelenim pogledom. I najzad, na prozoru sobe sedela je mala mrka sova, njen ‘ćuk’. Seo je pažljivo na stolicu: u prisustvu tolikog broja glasnika boginja ne bi se usudio da poremeti odnos snaga.“ I to je samo nekoliko redaka, u ovom romanu je ovakvih primjera mnogo. Sa različitim začinima i afrodizijacima ljubavi koji vrludavo osvajaju.
„Škola za delikatne ljubavnike“, uz prošlogodišnji također iznimno vješt i kompozicijski ovoj knjizi blizak roman „Lisica“ Dubravke Ugrešić, vraća u našu književnost jedan autentičan pripovjedački manevar za koji se u defragmentarizacijskoj navali tvrdilo da je potrošen. Ali koji sa ova dva romana sada snažno provijava kroz pustoš naše književnosti, pokazujući da se za pisanje mora imati i nešto više od nabiflane teorije i tečaja rodnih studija. Tim više je privlačnija vehementnost sa kojom su Ugrešić i Slapšak demonstrirale svoju erudiciju, ali i pripovjedačko majstorstvo u dva pomenuta romana. Kao da žele pomalo ljutito poručiti, evo, ovako se piše.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
Uprkos persiflaži
Ono što „Školu za delikatne ljubavnike“ čini takvom knjigom jeste, prije svega, iznimno hrabro autoričino nastojanje da, u vremenu kada se uglavnom pišu persiflaže pod krinkom defragmentarizacije narativa, postavi jednu gotovo klasičnu ljubavnu priču u svom romanu. Jasno je da se književnost vremenom mijenja, da se u njoj neprestano eksperimentiše, ali njeni suštinski oblici, priča kao ono što je oduvijek bilo izvor svih uzbuđenja literature, morali bi biti, bez obzira na eksperiment, jasno prisutni. Upravo to je ono što u većini savremenih romana na ovim prostorima, pomalo paradoksalno, nedostaje.
Dakle, dakako da je tema jednog književnog djela važna, da je važan njegov socijalni angažman, artikulacija različitih ideja, ali tek onda kada to književno djelo doživi milost uobličavanja koje nam pokazuje da je autor/ica autentičnim umjetničkim postupkom ispričao/la jednu priču. Kada je priča uspjela, kada vodi čitaoca u prostor drugačijeg doživljaja, kada ima onaj ton koji usisava u sebe onog koji se sa knjigom susreće, zaokuplja ga, onda njen tematski i angažovani okvir tek dobijaju puni smisao. Drugačije, a kako pokazuju bojni primjeri naše recentne književnosti, pišu se knjige koje su jedan mukotrpan književni rad svele na geg, žurnalizam ili ispovjedna, sirova autobiografska naklapanja.
„Škola za delikatne ljubavnike“ nasuprot tome je roman koji insistira, prije svega, na čvrsto razapetom pamuku priče, na njemu se potom ispisuje cijeli jedan civilizacijski kosmos, takvim intenzitetom i sa takvom preciznošću da čitalac biva furiozno uhvaćen u vrtoglavi ritam i stalne zaplete ove knjige. To je, prije svega, jedno uzbudljivo putovanje kroz ljubavnu igru, ali i kroz kaleidoskopski spektar tema, slojeva, preokupacija, emocija i strahova. Ljeto je 1974. godine, mlada Jugoslovenka Taša (Nataša), koja boravi u Atini, gdje istražuje za svoje studije klasične filologije, sprečava u pokušaju samoubistva pomalo ocvalog glumca iz Sovjetskog saveza Alekseja, koji se u Grčkoj obreo kako bi istraživao za svoj referat o antičkom pozorištu. Grčka je još uvijek pod vojnom diktaturom, vrijeme je nemira, protesta, sve snažnijeg uličnog i kulturnog otpora diktaturi. Dakle, vrijeme uzbudljivo i izazovno. Taša odlučuje da sluđenom Alekseju nekako pomogne, stoga kao već jako upućena u znanje o Grčkoj nudi mu da ga uz obostranu istraživačku korist vodi po antičkim znamenitostima. Tako počinje ova priča.
Činjenica da Slapšak u takav kontekst dovodi sovjetskog glumca i jugoslovensku studenticu, sa očevidnom razlikom u godinama, ali i u životnim putevima, sama po sebi je već iznimno zanimljiva. Prostor Grčke, u nemirna vremena, sa svim njenim civilizacijskim slojevima, postaje tako mjesto susreta dvoje ljudi između kojih postoji jaz dva socijalizma i svega onoga što je raskid iz 1948. godine nosio. Taj segment romana „Škola za delikatne ljubavnike“ postaje tako suočavanje sa jednim tabuom, koji zatim postaje poligon za različita suočavanja, koji se u koncentričnim krugovima širi na takvo obilje tema, intelektualnih i ljubavnih igrarija, da zbilja djeluje fascinantna vještina kojom Slapšak sve to drži na okupu. Ono što je također zanimljiv, efektan, ali i romantičan detalj, jeste da Taša i Aleksej razgovaraju na francuskom, kojeg oboje ne znaju baš najbolje, ali koji postaje jedan samo njihov jezik.
Uzbudljivo putovanje
Sve što se potom, od trenutka tog „kobnog“ susreta, događa u ovom romanu, jeste autoričina vješta pripovjedačka i stilska igra, kojom se, uz prepoznatljivi humor i komiku, ironične obrate i eskapade, vodi čitaoca na dugačko i uzbudljivo putovanje kroz jednu oslobođenu ljubav i ogromna kulturna prostranstva antičke Grčke. To putovanje, Tašina velika energija da Alekseja zatrpa sa što više informacija o svemu onome što o grčkom životu zna, kao da ga time odvraća od misli o samoubistvu, ali i sebi stvara odstupnicu od njegovog upornog zavođenja i vlastitih nesigurnosti, postaje koloplet dvoje zanesenjaka kojima drevnost Atine, ali i nemirna politička događanja, kao i njihova živa intelektualna nadmetanja i diskusije, daju samo dodatnu mizanscensku aromu zavodljive, ni najmanje patetične ljubavne priče. Kakvih, priznaćete, danas u književnosti itekako nedostaje.
Svetlana Slapšak, dakle, kroz svoje junake, smještene baš u takav kontekst, kroz njihovo znanje, ljubavnu dinamiku i karaktere koji su uvjerljivo ispisani, sa svim usponima i padovima, donosi obilje informacija kako o svijetu antike, tako i jedan cijeli eruditski dijapazon znanja o književnosti, pozorištu, filmu, muzici, seksualnosti, politici sedamdesetih u Grčkoj i Evropi, zanosnoj mladalačkoj vjeri u bolji svijet, komplikovanom životu Jugoslavije i Sovjetskog saveza i njihovim razlikama. I moglo bi se možda na prvu pomisliti da je to obilje znanja zagušilo, preintelektualiziralo ovaj roman. Da djeluje dekontekstualizirano u današnjem okviru. Ali nasuprot tome, Slapšak stvara majestetičnu ljubavnu i intelektualnu igru svojih junaka, tako što njihova on the road jurnjava za grčkim znamenitostima, prožeta unutrašnjim dramama, neodgovorljivim pitanjima i rađanjem ljubavi, to more podataka i mišljenja, biva usmjerena u dinamičnu dijalošku formu. U kojoj se prepliću ljubav, strast, oslobođena seksualnost, sa slojevima i slojevima vječnog grčkog svijeta i intelektualnih preokupacija. Oni se slijede, oni se nadmeću, za njih je cijeli taj svijet drevnosti i znanja sada prostor ljubavi. Funkcionalizaciju mnoštva iskaza svojih junaka Slapšak pravi znalački, tako svaka rasprava i otkriće bivaju na koncu motivisano vezani za ljubavnu igru Taše i Alekseja.
Posebno je zanimljivo na koji način Svetlana Slapšak svoj roman određuje u onom što označavamo kao feministički kontekst. Za većinu mlađih autorica i teoretičarki ovakav način pisanja bi vjerovatno bio „skandalozan“, ali nenametljivo (time ne manje snažno) prokazivanje patrijarhata, koje Slapšak iznimno funkcionalno uklapa u magistralni tok svoje priče, pokazuje koliko je ova autorica promišljeno pristupila realizaciji ovog romana. Književnost ne trpi doslovičnost, pa time ni doslovičan feministički angažman. Jer književnost je stvaranje svijeta, ne teorijska detekcija. Evo jedne od mnogih uspjelih intervencija u ovom romanu, kojim Slapšak prikazuje dinamiku nadmetanja između ljubavnika, ali i jednu zavodljivo prikazanu nadmoć kojom se primat muškarca narušava: „More užitka se povlačilo, i da je ne bi odvuklo u prazninu i smrt, grčevito se prilepila za njegova ramena. Njegova oseka imala je drugačiji oblik: čvrsto je držao njene bokove. - Moje - rekao je razgovetno. - Sve je to je moje. Nasmešila se i obrisala mu rukom čelo. Nije imalo smisla buniti se protiv kratkog i zasluženog muškog apsolutizma“. Da bi u finišu scene nakon prvog ljubavnog čina između Taše i Alekseja stvari došle na svoje mjesto, jednom sjajnom intervencijom: „Kad se on vratio iz kupatila, prostor ljubavi zauzelo je nešto drugo - mitska bića, demoni, Grčka: na prozoru hodnika sedeo je par gugutki koji se tiho prepirao. Taša je ležala okrenuta zidu, na boku, a na njenom drugom boku sklupčala se tigrasta mačka, koja ga je ošinula strogim zelenim pogledom. I najzad, na prozoru sobe sedela je mala mrka sova, njen ‘ćuk’. Seo je pažljivo na stolicu: u prisustvu tolikog broja glasnika boginja ne bi se usudio da poremeti odnos snaga.“ I to je samo nekoliko redaka, u ovom romanu je ovakvih primjera mnogo. Sa različitim začinima i afrodizijacima ljubavi koji vrludavo osvajaju.
„Škola za delikatne ljubavnike“, uz prošlogodišnji također iznimno vješt i kompozicijski ovoj knjizi blizak roman „Lisica“ Dubravke Ugrešić, vraća u našu književnost jedan autentičan pripovjedački manevar za koji se u defragmentarizacijskoj navali tvrdilo da je potrošen. Ali koji sa ova dva romana sada snažno provijava kroz pustoš naše književnosti, pokazujući da se za pisanje mora imati i nešto više od nabiflane teorije i tečaja rodnih studija. Tim više je privlačnija vehementnost sa kojom su Ugrešić i Slapšak demonstrirale svoju erudiciju, ali i pripovjedačko majstorstvo u dva pomenuta romana. Kao da žele pomalo ljutito poručiti, evo, ovako se piše.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
