Prikaz romana „Pačinko“ – Dom koji ne postoji
Roman „Pačinko“ (preveo: Goran Skrobonja) korejsko-američke autorice Min Đin Li majestetična je književna tvorevina, kakve se danas rijetko pišu. Prije svega, jer je posrijedi ostvarenje koje polifonijskom strukturom, ali i vremenskom linijom duž koje se proteže njegova radnja, odaje predan i dosljedan autoricin rad, koji upućuje na to da je tokom konceptualiziranja ovog romana sprovedeno dugo i akribično istraživanje. S druge strane, stilski postupak i sama organizacija građe unutar ovog romana otkrivaju nam da je autorica ispred sebe postavila visoku ljestvicu izvrsnosti, koju je uspješno slijedila do samog kraja.
Fabula „Pačinka“ prati jednu porodicu kroz gotovo cijeli dvadeseti vijek te ovaj roman stoga jeste saga koja, svojim rasponom, podsjeća na neke davnašnje romane kao što su Singerovi „Moskatovi“ ili „Spokoj“ Ahmeta Hamdija Tanpinara.
Ono što je karakteristično za „Pačinka“, kao i za njegove navedene prethodnike jeste to što obuhvataju živote porodica na lomnim povijesnim razdobljima, kada se cijeli svijet iz korijena mijenja. Ti se potresi u ovim romanima snažno manifestuju na mikroplanu jedne porodične zajednice, čija promjena ili raspad svjedoče silini vanjskog pritiska.
Ipak, dok Tanpınar i Singer, svaki u svom kontekstu, ostaju na nagovještaju dolaska velikih promjena, Drugog svjetskog rata, koji u njihovim romanima potmulo huči, Min Đin Li slika isto razdoblje, ali svoj roman produžuje do posljednje decenije prošlog stoljeća, omogućavajući tako da se onaj nagovještaj promjene koji je na početku romana prikazan razvija kroz decenije i generacije jedne porodice. To otvara cijeli niz pripovjedačkih izazova, koje ova književnica, kako će se vidjeti na kraju, uspijeva dojmljivo riješiti.
Okupacija Koreje
Sve počinje jednom nespretnom ljubavnom pričom. Vrijeme je japanske okupacije Koreje. Djevojka Sunđa, kćerka siromašnog korejskog ribara, zaljubljuje se u šarmantnog i bogatog neznanca Hansua. Nakon dana ljubavnog zanosa otkriva da je trudna te to saopštava svom ljubavniku. Ali tada saznaje da je on već oženjen i da ima djecu, što je, uprkos njegovoj ponudi da brine o njoj, odbija od njega.
Budući ostavljena na vjetrometini egzistencije, pri čemu za porodicu njena trudnoća znači velike komplikacije, pristaje da se uda za mladića Isaka, mladog i krhkog sveštenika, koji je konačio u prenoćištu njenih roditelja, a koji se zaputio u Osaku. Isak prihvata njeno dijete kao svoje te se upućuju u Japan kod brata.
Od tog trenutka spisateljica Min Đin Li kreće razvijati priču koja se grana u više različitih krakova, prikazujući kroz živote svojih protagonista sve eksplozije i udare istorije, koji mijenjaju njihovu egzistenciju.
Već prva rečenica romana „Pačinko“ upućuje nas na postupak kojim će ova autorica ispričati svoju priču. Ona glasi: „Istorija nas je iznevjerila, ali nije važno”. U tome je sadržana suština ovog romana. Time se jasno naznačuje da će se govoriti o istoriji, ali ne o njenoj ukupnosti i njenim najvažnijim događajima, već o njenom prelamanju preko konkretnih aktera.
Roman započinje u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Mnogi Korejci tada odlaze u Japan, pod čijom su upravom, u potrazi za boljim životom. Tako i protagonisti ovog romana Sunđa i Isak. Dolaskom u Koreju kod Isakovog brata, njihov se život mijenja iz osnove. Najprije se rađa Noa, Sunđin i Hansuov sin, kojeg je Isak prihvatio, da bi u vrijeme kada je Sunđa trudna i kada se rađa njen i Isakov sin Mozasu, Isak već bio zatočen u zatvoru, pod optužbom za pobunu, gdje na koncu i umire.
Ono što je ipak magistralna linija ovog romana tiče se odnosa koji prema Korejcima vlada u Japanu. Naglašeni rasizam, izopštavanje i omalovažavanje, ono su sa čime se Korejci u Japanu neizostavno susreću. Min Đin Li prikazuje u širokom rasponu cijelu dinamiku tih odnosa, koji mijenjaju lica porodica i stvaraju dugotrajan osjećaj krivice i vlastitog nepripadanja.
Naime, nakon Drugog svjetskog rata i podjele Koreje na Sjevernu i Južnu, Korejci u Japanu postaju višestruko izopšteni ljudi. Oni se više ne mogu vratiti u Koreju, jer ih tamo smatraju izdajnicima koji su se prodali Japancima, dok su u Japanu neprestano tretirani kao građani drugog reda.
Ili, riječima iz romana: „Slušaj, čoveče, ništa ne možeš da uradiš. Ova zemlja se neće promeniti. Korejci kao što sam ja ne mogu da odu. Kuda bismo? Ali ni Korejci u zavičaju se ne menjaju. U Seulu ljude kao što sam ja zovu japanskim kopilanima, a u Japanu sam samo još jedan prljavi Korejac, koliko god novca da zaradim ili koliko god da sam dobar. I šta sad, koji moj? Svi ti ljudi koji su se vratili na sever umiru od gladi ili su van sebe od straha“.
Autorica taj problem prikazuje kroz lik Noe, koji, kao i većina drugih mladih ljudi iz druge generacije Korejaca u Japanu, nastoji da se distancira po svaku cijenu od svog korejskog identiteta, kako bi se asimilacijom uklopio u dominantni japanski identitet. Ali, koliko god pokušavao, uvijek ga nešto izda, zapravo postaje posve jasno da je pritisak ogroman i da je apatridstvo koje nosi trajna kategorija. Osjećaj krivice i nepripadanja Nou će na kraju odvesti u suicidalni čin.
Pozicija žene
Ono što Min Đin Li također dojmljivo uvodi u svoj roman sadržano je već u samom naslovu. Naime, pačinko je kockarska igra za koju salone u Japanu drže uglavnom Korejci. Oba Sunđina sina postaju uspješna u vođenju salona za pačinko, oni su ono što im omogućava da prežive, da se izdignu iz porodičnog siromaštva.
Međutim, budući da su saloni za pačinko neizostavno vezani s jakuzama i mafijom, oni su i kao bogati i uspješni, iako nisu kriminalci, neprestano prokazani kao oni koji nisu dobro došli. Time autorica jasno naznačuje da su za Korejce zapravo neprestano rezervisane predrasude, koje je nemoguće nadvladati.
Ipak, ovdje se ne radi o crno-bijelom pogledu na složenu dinamiku međuetničkih odnosa. Min Đin Li ulazi u iznimno slojevitu dinamiku ovih odnosa kroz svoje junake, koji pokazuju mnogo kompleksnija kretanja nego je to moguće u okvirima monoetničke isključivosti. Osnovno pitanje jeste zapravo šta je to dom te mogu li junaci ovog romana steći pravo da se negdje, u toj suludoj istorijskoj buri koja ih je zadesila, osjećaju kao da su zaista kod kuće.
„Pačinko“ nam pokazuje svu tragičnost osjećaja takve izopštenosti, ali i nezaustavljive ljudske želje da se opstane uprkos svemu. Spisateljica Min Đin Li posebno uspješno gradi svoje ženske likove, preko njih se zapravo prelama suštinsko težište ovog romana. Prikazujući težinu položaja žene u naznačenom kontekstu ovog romana, pred čitaoca se donosi priča o nevjerovatnoj volji i snazi da se ide naprijed i da se ipak sanja.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: Oslobodjenje.ba
Fabula „Pačinka“ prati jednu porodicu kroz gotovo cijeli dvadeseti vijek te ovaj roman stoga jeste saga koja, svojim rasponom, podsjeća na neke davnašnje romane kao što su Singerovi „Moskatovi“ ili „Spokoj“ Ahmeta Hamdija Tanpinara.
Ono što je karakteristično za „Pačinka“, kao i za njegove navedene prethodnike jeste to što obuhvataju živote porodica na lomnim povijesnim razdobljima, kada se cijeli svijet iz korijena mijenja. Ti se potresi u ovim romanima snažno manifestuju na mikroplanu jedne porodične zajednice, čija promjena ili raspad svjedoče silini vanjskog pritiska.
Ipak, dok Tanpınar i Singer, svaki u svom kontekstu, ostaju na nagovještaju dolaska velikih promjena, Drugog svjetskog rata, koji u njihovim romanima potmulo huči, Min Đin Li slika isto razdoblje, ali svoj roman produžuje do posljednje decenije prošlog stoljeća, omogućavajući tako da se onaj nagovještaj promjene koji je na početku romana prikazan razvija kroz decenije i generacije jedne porodice. To otvara cijeli niz pripovjedačkih izazova, koje ova književnica, kako će se vidjeti na kraju, uspijeva dojmljivo riješiti.
Okupacija Koreje
Sve počinje jednom nespretnom ljubavnom pričom. Vrijeme je japanske okupacije Koreje. Djevojka Sunđa, kćerka siromašnog korejskog ribara, zaljubljuje se u šarmantnog i bogatog neznanca Hansua. Nakon dana ljubavnog zanosa otkriva da je trudna te to saopštava svom ljubavniku. Ali tada saznaje da je on već oženjen i da ima djecu, što je, uprkos njegovoj ponudi da brine o njoj, odbija od njega.
Budući ostavljena na vjetrometini egzistencije, pri čemu za porodicu njena trudnoća znači velike komplikacije, pristaje da se uda za mladića Isaka, mladog i krhkog sveštenika, koji je konačio u prenoćištu njenih roditelja, a koji se zaputio u Osaku. Isak prihvata njeno dijete kao svoje te se upućuju u Japan kod brata.
Od tog trenutka spisateljica Min Đin Li kreće razvijati priču koja se grana u više različitih krakova, prikazujući kroz živote svojih protagonista sve eksplozije i udare istorije, koji mijenjaju njihovu egzistenciju.
Već prva rečenica romana „Pačinko“ upućuje nas na postupak kojim će ova autorica ispričati svoju priču. Ona glasi: „Istorija nas je iznevjerila, ali nije važno”. U tome je sadržana suština ovog romana. Time se jasno naznačuje da će se govoriti o istoriji, ali ne o njenoj ukupnosti i njenim najvažnijim događajima, već o njenom prelamanju preko konkretnih aktera.
Roman započinje u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Mnogi Korejci tada odlaze u Japan, pod čijom su upravom, u potrazi za boljim životom. Tako i protagonisti ovog romana Sunđa i Isak. Dolaskom u Koreju kod Isakovog brata, njihov se život mijenja iz osnove. Najprije se rađa Noa, Sunđin i Hansuov sin, kojeg je Isak prihvatio, da bi u vrijeme kada je Sunđa trudna i kada se rađa njen i Isakov sin Mozasu, Isak već bio zatočen u zatvoru, pod optužbom za pobunu, gdje na koncu i umire.
Ono što je ipak magistralna linija ovog romana tiče se odnosa koji prema Korejcima vlada u Japanu. Naglašeni rasizam, izopštavanje i omalovažavanje, ono su sa čime se Korejci u Japanu neizostavno susreću. Min Đin Li prikazuje u širokom rasponu cijelu dinamiku tih odnosa, koji mijenjaju lica porodica i stvaraju dugotrajan osjećaj krivice i vlastitog nepripadanja.
Naime, nakon Drugog svjetskog rata i podjele Koreje na Sjevernu i Južnu, Korejci u Japanu postaju višestruko izopšteni ljudi. Oni se više ne mogu vratiti u Koreju, jer ih tamo smatraju izdajnicima koji su se prodali Japancima, dok su u Japanu neprestano tretirani kao građani drugog reda.
Ili, riječima iz romana: „Slušaj, čoveče, ništa ne možeš da uradiš. Ova zemlja se neće promeniti. Korejci kao što sam ja ne mogu da odu. Kuda bismo? Ali ni Korejci u zavičaju se ne menjaju. U Seulu ljude kao što sam ja zovu japanskim kopilanima, a u Japanu sam samo još jedan prljavi Korejac, koliko god novca da zaradim ili koliko god da sam dobar. I šta sad, koji moj? Svi ti ljudi koji su se vratili na sever umiru od gladi ili su van sebe od straha“.
Autorica taj problem prikazuje kroz lik Noe, koji, kao i većina drugih mladih ljudi iz druge generacije Korejaca u Japanu, nastoji da se distancira po svaku cijenu od svog korejskog identiteta, kako bi se asimilacijom uklopio u dominantni japanski identitet. Ali, koliko god pokušavao, uvijek ga nešto izda, zapravo postaje posve jasno da je pritisak ogroman i da je apatridstvo koje nosi trajna kategorija. Osjećaj krivice i nepripadanja Nou će na kraju odvesti u suicidalni čin.
Pozicija žene
Ono što Min Đin Li također dojmljivo uvodi u svoj roman sadržano je već u samom naslovu. Naime, pačinko je kockarska igra za koju salone u Japanu drže uglavnom Korejci. Oba Sunđina sina postaju uspješna u vođenju salona za pačinko, oni su ono što im omogućava da prežive, da se izdignu iz porodičnog siromaštva.
Međutim, budući da su saloni za pačinko neizostavno vezani s jakuzama i mafijom, oni su i kao bogati i uspješni, iako nisu kriminalci, neprestano prokazani kao oni koji nisu dobro došli. Time autorica jasno naznačuje da su za Korejce zapravo neprestano rezervisane predrasude, koje je nemoguće nadvladati.
Ipak, ovdje se ne radi o crno-bijelom pogledu na složenu dinamiku međuetničkih odnosa. Min Đin Li ulazi u iznimno slojevitu dinamiku ovih odnosa kroz svoje junake, koji pokazuju mnogo kompleksnija kretanja nego je to moguće u okvirima monoetničke isključivosti. Osnovno pitanje jeste zapravo šta je to dom te mogu li junaci ovog romana steći pravo da se negdje, u toj suludoj istorijskoj buri koja ih je zadesila, osjećaju kao da su zaista kod kuće.
„Pačinko“ nam pokazuje svu tragičnost osjećaja takve izopštenosti, ali i nezaustavljive ljudske želje da se opstane uprkos svemu. Spisateljica Min Đin Li posebno uspješno gradi svoje ženske likove, preko njih se zapravo prelama suštinsko težište ovog romana. Prikazujući težinu položaja žene u naznačenom kontekstu ovog romana, pred čitaoca se donosi priča o nevjerovatnoj volji i snazi da se ide naprijed i da se ipak sanja.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: Oslobodjenje.ba
