Prošle je godine Miljenko Jergović povodom dvije nagrade za kratku priču, Magdaleni Blažević i Alminu Kaplanu, koje su dodijeljene gotovo istovremeno u Bugojnu i Fojnici, konstatirao kako se fokus bosanskohercegovačke književnosti preselio u Mostar u kojemu djeluje „moćna gomilica“ pisaca, misleći tu na dvoje nagrađenih. Iznimno točna konstatacija, mnogo točnija i potpunija kada tom dvojcu pridodamo Elvedina Nezirovića čiji je prvi roman „Boja zemlje“ bio svojevrsna književna senzacija. Radi se o troje pisaca kojima je zajedničko tek mjesto u kojem djeluju, a koje ne spaja nikakva zajednička poetika, što je poprilično dobra stvar, jer nam to na svoj način govori da se radi o samosvjesnim autorima koji djeluju mimo svih književnih struja. Nezirović je iznimka i po tome jer svoje romane objavljuje u Beogradu, u Laguni.

Svojevremeno sam pisao o Nezirovićevu prvom romanu „Boja zemlje“ koji spada u nišu autobiografskih romana. Julian Barnes je jednom napisao kako svaki pisac ima pravo na samo jednu autobiografsku knjigu. Njegov novi roman „Ništa lakše od umiranja“ nije autobiografski, jer je Nezirović već prvim romanom „potrošio“ Burnesov kredit. On pripada skupini romana koja se bavi jednim opsesivnim književnim motivom, kopanju po mračnoj ljudskoj svijesti, dubinskom oranju po ljudskim psihopatologijama, preispitivanju tih „dubina“ koje izmiču racionalnom, kojim se stoljećima, još od Shakespearea pa na ovamo – od njegove rečenice iz „Richarda III“ po kojoj se „samo kukavice služe riječju savjest, smišljenom da straši jake ljude“ – nastoji doprijeti do konradovskog „srca tame“ i opisati ga, postupak koji je najplemenitiji od svih u svojoj uzaludnosti, donkihotovski pothvat koji je nekada jedini način očuvanja elementarne humanosti. To je onaj moment iz Andrićeva romana „Na Drini ćuprija“ u kojem se govori o muteveliji Dauthodži Muteveliću, u kojem Andrić tu borbu unaprijed osuđenu na poraz opisuje na sljedeći način: Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.

Zašto ovo govorim? Po mojemu mišljenju književnost ima svoja ograničenja kada je ovome riječ, iako su mi slične knjige neizmjerno važne i drage. To su, na primjer, Conradov roman „Srce tame“, Andrićeva priča „Za logorovanja“ ili McCarthyjev roman „Krvavi meridijan“. Ili da spomenem trojicu pisaca, iako vjerujem da će spominjanje dvojice od njih mnoge „pametne knjiške ljude“, kako bi to rekao Johnny Štulić, zaprepastiti: Stephen King i Thomas Harris. Treći je Cormac McCharty koji je u ovom segmentu otišao najdalje.

Fenomenom ljudskog zla bavi se i film, pa i rock-glazba. U pjesmi „Bohemian Rhapsody“ grupe Queen, za koju je tekst napisao Freddie Mercury, postoje sljedeći stihovi:

Mama, upravo sam ubio čovjeka,
Prislonio mu pištolj na glavu,
povukao okidač, i sada je mrtav.
Mama, život je tek počeo...

U ovim stihovima tako je lako prepoznati glavni lik Nezirovićeva romana: Johnnyja Aakera, naturaliziranog crnog Šveđanina, koji je kao pripadnik postrojbi HVO-a počinio cijeli niz zločina na području Hercegovine. Možemo čak govoriti i o gradaciji zla u ovom romanu u odnosu na Nezirovićev debitantski roman „Boja zemlje“, bez obzira što se tu radi o priči o ocu, ali ni tu ne nedostaje propitivanja o prirodi zla. Dakle, ako je u prvom romanu u tom zlu bilo i „pukotina“, u ovom romanu toga nema – ovdje je zlo apsolutno, te ga na neki način dovodi u vezu s mnogim slavnim prethodnicima iz ove književne niše.

Roman, dakle, govori o crnom plaćeniku Johnnyju Aakeru, švedskom državljaninu, koji je počinio cijeli niz zločina u Hercegovini kao pripadnik HVO-a i koji je nakon intervencije švedskog veleposlanika izvučen iz zatvora gdje je osuđen zbog ratnih zločina, pa potom oslobođen u Švedskoj zbog „nedostatka dokaza“. Radi se o stvarnom liku, pravim imenom Jackie Arklow, kojega je jedna švedska obitelj svojevremeno usvojila u Somaliji i dovela u Švedsku, koji devedesetih postaje „pas rata“, te dolazi u ratom zahvaćenu BiH. Nakon povratka u Švedsku, kao pripadnik neonacističkog podzemlja, što je također zanimljiva i na žalost aktualna priča i u globalnim okvirima, počini dvostruko ubojstvo: prilikom pljačke banke potpuno nepotrebno ubije dvojicu švedskih policajaca. Čovjek tamne pute postaje uvjereni sljedbenik neonacizma, unatoč tome što to u tom svijetu, fatalno obilježenom najgorim rasizmom, predstavlja svojevrsni apsurd. Pogotovo je važno što se druga epizoda zločina događa u Švedskoj, koja se zapravo u cijeloj ovoj epizodi ponijela „balkanski“, po onoj „heroj, a ne zločinac“, što na neki način navodi na dublje promišljanje o ovom fenomenu, dakle nije moguće ono lakonsko i stereotipno objašnjenje o balkanskom fenomenu koji je počesto izlika za sve zločine koji su se događali na ovim prostorima, što krije u sebi i određene rasističke predrasude. Ovaj roman ne želi stati tu, već pokušava proniknuti u motive Johnnyja Aakera.

Ovdje možemo govoriti i o glavnom liku Miralemu Mikuliću, čija motivacija također krije u sebi nešto patološko. On ima moralnu dilemu, gotovo opsesivnu, patološku, jer je jednom imao priliku ubiti tog monstruma, što godinama kasnije preispituje. Ovaj detalj podsjeća na motiv iz romana Borisa Dežulovića „Christkind“, gdje glavni lik vremeplovom odlazi u vrijeme Hitlerove mladosti, te ga ima priliku ubiti sa saznanjem do čega će dovesti „odrasli“ Hitler. Dakle, da bi spasili čovječanstvo, treba se pretvoriti u zločinca, jedna stara etička dilema koja je ovdje predstavljena na jedan nov i svjež način.

Uvijek je zanimljivo promatrati drugi roman nekoga pisca koji je svojevrsna prekretnica, odnosno pokazatelj koliko je netko rođeni pisac ili tek jednokratna književna senzacija. Nezirović je taj test suvereno prošao. Tu se može zapaziti i mnogo „opuštenija ruka“ u odnosu na prvi roman. Kao da se oslobodio grča prve knjige, Nezirović piše opušteno i naizgled lako, što često zna zavarati. Dakle, pohvalno je i to da se radi o knjizi poprilično različitoj od prve, što je znak da se pisac iz knjige u knjigu mijenja. Roman, tako, većim dijelom koristi formu trilera, što je pomalo neuobičajeno za ove prostore, kao da čitamo prevedenu književnost. S obzirom da se radi s druge strane o ozbiljnoj književnosti, forma mu daje potrebnu dinamiku.

Zanimljiv je način na koji je Nezirović riješio motivaciju Miralema Mikulića, pripovjedača romana, koji osjeća grižnju savjesti zbog toga što svojevremeno nije ubio Aakera, kada je ovaj, pijan i nadrogiran, prešao na teritorij koji kontrolira Armija BiH. Nezirović nas veći dio romana drži u nedoumici povodom ovoga, ne otkriva nam Miralemovu motivaciju odmah, već u drugom dijelu romana. Međutim, rješava to izvrsno, Miralemovim flashbackom u dane djetinjstva koji nema veze s ratom, i to je detalj koji ovaj roman drži čvrsto na okupu, što s druge strane pokazuje Nezirovićevu spisateljsku vještinu.

Mail bivšeg švedskog veleposlanika Erika Lindmana kojim Nezirović zatvara roman ima jednu zanimljivu rečenicu: „Za takve stvari i inicijative (društvenu katarzu, op. a) potrebna je snaga, ali više od toga potrebno je imati savjest. I individualnu i kolektivnu“. Ovo je duboko licemjerna konstatacija: Lindman, čovjek koji je učinio sve da izvuče zločinca iz ralja pravosuđa BiH, drži moralističke lekcije osobi koju nepotrebno muči savjest. Dakle, švedski veleposlanik je čovjek kojega ne muči krivnja jer je sve uradio „po zakonu“. Ta otupjela savjest možda je onaj ključni trenutak, Sveti Gral književnosti kojim se možda može doprijeti do „srca tame“. To je onaj moment iz romana Siegfrieda Lenza „Sat njemačkog“, gdje kod glavnog lika u vrijeme nacizma postoji jak „osjećaj dužnosti“, ali manjak, ili gotovo potpuni nedostatak etičkih normi.

„Ništa lakše od umiranja“ jedan je od onih romana koji dugo nakon čitanja ostaju u glavi čitatelja, poput proživljene moćne more, što je iz moje perspektive najveći mogući kompliment. Zbog čega? Prošla su vremena književnog angažmana, a upitni su i dosadašnji dosezi nečega sličnog, pa se čovjek ponekad zapita koji je smisao književnosti same. Na primjer – da uznemiri. Da nas probudi iz letargije kojom smo obuhvaćeni, koja se obavija oko nas kao andrićevska „paučina i promaja“ otupjelih osjećaja i nedostatka empatije. A to je zapravo najviše što književnost danas može.

Autor: Josip Mlakić
Izvor: Express