Treći iz niza biografskih romana o znamenitim ženama koje su imale posebne odnose sa znamenitim muškarcima iz pera Slavenke Drakulić posvećena je srpskoj nesuđenoj znanstvenici Milevi Ajnštajn, rođenoj Marić. Nakon meksičke slikarice Fride Kalo i zagrebačke fotografkinje Dore Mar, čije su živote obilježile ljubavi i umjetnička prožimanja sa slikarima Dijegom Riverom i Pablom Pikasom, pod tankoćutno pero Slavenke Drakulić došla je Vojvođanka Mileva čiji je životni put, nažalost ili na sreću, bio ukršten sa životnim putem znamenitog svjetskog znanstvenika i nobelovca Alberta Ajnštajna. S Ajnštajnom je Mileva imala troje djece, bila u službenom braku i od njega je, zahvaljujući ugovoru o razvodu braka, dobila i novčani dio Nobelove nagrade, koji joj je omogućio koliko-toliko lagodniji život s teško bolesnim najmlađim sinom. Roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ ima odličan, opravdano ironičan naslov koji nikako ne relativizira njezin mučan život s genijalnim Albertom. Već na samom početku romana direktna Slavenka potpuno otvara karte i ogoljuje brak Mileve i Alberta objavljujući upravo nevjerojatno surov dokument, uvjete koje svojoj supruzi u Berlinu postavlja Albert u vrijeme kada ima novu ljubav, inače i blisku rođakinju Elsu, s kojom se naposljetku i oženio.

Albertovo ultimativno pismo, napisano 18. srpnja 1914, doista je nevjerojatan, ali ilustrativan primjer patrijarhalističkog beščašća koje je, u navodno prosvijećenoj zapadnoeuropskoj civilizaciji bilo dominantno i normalno i to prije samo stotinjak godina. U tom prijetećem i bezobzirnom pismu Albert kao jedini hranitelj u obitelji Ajnštajn svoju zakonitu suprugu Milevu, koju je upoznao na fakultetu u Cirihu, tretira gore od sluškinje. Od nje nadmoćno traži sve, a daje vrlo malo ili ništa. U pismu čak stoji i rečenica: „Prestat ćeš mi se obraćati, ukoliko ja to zatražim!“ A na početku njihova druženja na švicarskom uglednom fakultetu i Mileva i Albert bili su više nego ravnopravni. Mileva je svojim matematičkim sposobnostima i izrazitom intelektualnošću zdušno pomagala tri i pol godine mlađem Albertu na njegovim znanstvenim počecima. Raspravljali su o problemima teorijske fizike polazeći s jednakih pozicija. Uostalom, Alberta je i privukao Milevin intelekt i misaoni karakter. Pa Mileva je još u Kraljevskoj gimnaziji u austrougarskom Zagrebu dobila posebnu dozvolu za pohađanje satova fizike u isključivo muškom razredu! I studirala je u Švicarskoj jer drugdje u prosvijećenoj Europi na politehnikama nisu primali žene, i to u sam osvit 20. stoljeća!? Mileva, nažalost, nije diplomirala u Cirihu pa ju je Albert prestigao u formalnom obrazovanju. A zašto odlična i talentirana novosadska i zagrebačka učenica, a onda i ciriška studentica, oštroumna i vrijedna Mileva nije završila studij i tako si osigurala ekonomsku nezavisnost? Pa ostala je trudna s Albertom, i to i prije formalnog braka. Kako mu ne bi srušila ugled u konzervativnim fakultetskim ciriškim krugovima, koji su prema razbarušenom i neformalnom Albertu bili krajnje rezervirani, roditi je otišla u tajnosti u roditeljski dom u Novom Sadu.

Točnije, na neko imanje nedaleko od Novog Sada jer su i oprezni roditelji htjeli prikriti svoju i sramotu svoje nadarene kćeri od ljubopitljivih i bogobojaznih sugrađana. A kada je Mileva u tajnosti rodila djevojčicu, napustila ju je u ne baš sasvim razjašnjenim okolnostima i otišla svom Albertu u Švicarsku. Djevojčica je uskoro oboljela i umrla, a u Milevinoj je krhkoj duši ta tragedija ostavila trajni trag. Pragmatični Albert time se nije zamarao. Ganjao je svoju karijeru i profesuru, borio se s izumima i taštinama. Kada Mileva, bez diplome, s bolnim sjećanjem na kćerčicu Lizerl i dva sina, za koja se trebalo brinuti sve više, postala turobna kućanica, Albert je utjehu potražio u mladim, veselijim i neopterećenijim ženama. A Mileva mu je pri tome još morala biti i zahvalna jer je Albert ipak davao novac za nju i sinove... U najnovijem romanu Slavenka Drakulić precizno je ušla pod kožu jedne tužne ljudske priče u kojoj se darovita žena žrtvuje za muškarca. A je li on uopće vrijedan tog žrtvovanja?

Autor: Denis Derk
Izvor: Večernji list