Tuševljaković u romanu „Karota“ pripovijeda priču o povratku na mjesta odrastanja, kao potragom za sobom, ali i suočenjem sa onim što je od prostora odrastanja ostalo u čovjeku.

Već mnogo puta pisao sam o romanima postjugoslovenskih autora mlađe i srednje generacije koji u fokus vraćaju pitanje ratova devedesetih, onoga što su oni ostavili u svom negativnom naslijeđu, kao i toga kako danas odzvanjaju u nama, te kako se unutar književnog polja pronalaze načini da se ove događaje, njihovu još uvijek sveprožimajuću prisutnost, uobliči kao literarni iskaz kojim se neće ponavljati već ranije pređeni putevi.

Drugim riječima, napisana je cijela jedna biblioteka djela čijim se magistralnim pripovjedačkim linijama propituju odjeci rata, njegovog utiskivanja u tkivo egzistencije, i kad su sukobi, kao što je to sada slučaj, daleki već više od tri decenije. Očevidno je iz toga da je rat, ma kako ga mi htjeli potisnuti u zaborav, još uvijek nezaobilazna tema, da autori imaju potrebu dati svoj način sagledavanja razornih posljedica rastakanja Jugoslavije, svako iz svoje stilske niše, jer se na tu tačku refrenično vraćamo, ona nas žulja, u nama postoji i traži da bude artikulisana.

To ne treba zapravo ni čuditi, jer što se više u aktuelnom trenutku stješnjava prostor oko nas, veća je potreba da se pokuša osvijetliti ona tama u kojoj smo odrastali, kako bi se pokušalo razumjeti neke događaje, ali i u sebi pomiriti i sastaviti one pokidane dijelove vlastitog bivanja u prostoru i vremenu. Upravo taj osjećaj pokidanosti, prekinutosti, svojevrsne fantomske boli generacija, doima se kao inicijalni pokretač potrebe da se iznova piše o devedesetim. Tamo gdje se nije desilo ono istinsko suočenje sa slojevima rata u nama, sjećanja ostaju jednako živa i pozivaju na ponovno raskopavanje tih najbolnijih i najtraumatičnijih razdoblja naših života. Prije svega jer je stvarnost toliko zamračena, da joj moramo tražiti one suštinske uzroke, prekopavati po prošlosti, ne bi li se u tom procesu iskristalisalo nešto od onoga što bi nam omogućilo da zamislimo vrijeme koje dolazi u nekim drugačijim bojama.

Naravno, to samo po sebi nije nikakva novost ima li se na umu da mi neprestano egzistiramo u okolnostima zamrznutih sukoba, koji se evo baš sada, na svim krajevima nekadašnje Jugoslavije, poput bumeranga vraćaju u narativima i društveno-političkim trvenjima. Potičući potrebu za nekim vidom otpora, pobune, raspetljavanja čvorova naslijeđenih mrtvouzica, njihove dekonstrukcije i odbacivanja determinisanih okvira promišljanja i djelovanja. Sa jedne strane, dakle, postoji ono sjećanje roditelja, zaglavljeno u fantazmama i mitomaniji, nepovratno poraženo i izgubljeno, a sa druge strane dolaze oni čije se sjećanje uobličilo iz drugog plana, sa izvjesnom distancom, a time, dojma sam, istinitije i potpunije.

U kratkom vremenskom rasponu, u postjugoslovenskom književnom prostoru, dogodilo se nekoliko veoma bitnih romanesknih ostvarenja u kojima se odgovara na izazove ratova i njihovog odjeka danas. Čime se u znatnoj mjeri pomjera perspektiva i način pristupanja ovoj temi. Pomenuću ovdje tri romana, iako ih je bilo više od toga u posljednje dvije godine, što se doimaju kao važan literarni iskorak, koji nudi mogućnost jedne mnogo šire kritičko-teorijske sinteze sagledavanja odjeka ratova i trauma u nama. (Saša Ćirić je u svom tekstu „Sizif i Meduza“ ponudio upravo takvu vrstu tumačenja). Romani „Čovjek vuk“ Mihaele Šumić i „Tesna zemlja“ Ognjena Aksentijevića, oboje autora rođeno je devedesetih, daju svoj književni uvid u to kako se ratovi reflektiraju na one koji su rođeni tokom njihovog trajanja ili malo po njihovom završetku. Posrijedi su ostvarenja koja svojevrsnim alegorijskim izmještanjem iz neposredne srži događaja snažno progovaraju o ratu kao transgeneracijskom pustošenju, poslije kojeg ostaje prazan prostor prenesene traume, sa kojim se valja hrvati i odagnavati njegov ubitačni uticaj. Treći roman je ostvarenje „Duž oštrog noža leti ptica“ autorice Tanje Stupar Trifunović, koje nam donosi priču o onoj generaciji koju je rat zatekao u ranoj adolescenciji, na koju se direktno odrazio, odredio joj koordinate i smjerove budućnosti, ostavljajući sada potpuno zjapeće rane u sjećanjima, život pokidan na dva nesastavljiva pola, nemogućnost da se ikad stekne stvarni utisak doma i pripadanja, jer rat je intimne geografije zavičajnog promijenio do neprepoznatljivosti.

Roman „Karota“ Darka Tuševljakovića, i zbog toga ovako opširno moje uvodno mapiranje, naslanja se upravo na priču romana „Duž oštrog noža leti ptica“ Tanje Stupar Trifunović. I to u onom najdirektnijem smislu. Oboje autora govori o prostoru grada Zadra i zadarskog zaleđa, o prekinutim vezama sa mjestom rođenja koje se u pripovijednom smislu vraćaju kao potreba da se oživi ono što je iščezlo, na šta, naizgled, nema povratka, ali što neprestano postoji u protagnostima oba romana, kao osobna potreba za suočenjem i pomirenjem sa onim iz čega je nasilnim putem istrgnuto. Tuševljaković, kao i Stupar Trifunović, pripovijeda priču o povratku na mjesta odrastanja, kao potragom za sobom, ali i suočenjem sa onim što je od prostora odrastanja ostalo u čovjeku.

Tuševljakovićev roman prati priču junaka Davora, koji nakon što u Beogradu upoznaje djevojku Ninu, i sa njom započinje ljubavni odnos, njenim insistiranjem biva potaknut da se vrati u grad svoga djetinjstva, kako bi pokušao pomiriti u sebi vrijeme prije i vrijeme poslije. Sve što nakon toga slijedi jeste iznimno slojevit proces nastojanja da se sastave ti pokidani krakovi, da se dođe do odgovora šta jesmo izgubili, šta nas je obilježilo, te koliko se svijet koji nas je inicijalno odredio promijenio. Dolaskom u Zadar Davor pokušava da otkrije sudbinu svog prijeratnog društva, skupine dječaka sa Puta Petrića, kvarta u kojem je zajedno sa svojim drugarima odrastao, gdje se suočava sa brojnim izazovima oživljavanja prošlosti koja se u sjećanju vraća kao najčešće bolna spoznaja i nelagoda.

Unutar ovog romana dojmljiv je način na koji se, slično kao i kod Tanje Stupar Trifunović u njenom ostvarenju, pokazuje kako se neposredno pred rat svijet odraslih, ono što okolo zlokobno huči, reflektira na djecu. Drugim riječima, u okolnostima naših pogibeljnih prošlosti devedesetih, djeca su taj lakmus papir putem kojeg se u minijaturnim oblicima očituje promjena okolnosti kao uvod u mnogo razornija pustošenja i stradanja. Kroz naizgled nevine dječije igre, vršnjačko začikavanje, ali često i nasilje što prelazi granice infantilnosti, stvara se atmosfera iz koje izrasta rat kao neman pred čijim će se razjapljenim čeljustima sve izmijeniti do užasa.

Darko Tuševljaković u stilskom smislu pažljivo gradi i gradira radnju svog romana, vodeći nas ka vrhuncu i spoznaji širine opšteg poraza kao kroz avanturu vrtložnog puta na kojem je mnogo zapreka i skliskosti, ali i mnogo nelagode i sudaranja sa sobom samim. Cijeli je niz unutrašnjih konvulzija njegovog junaka koji nas, krećući se naprijed i nazad kroz vrijeme i sjećanja, suočavaju sa onim što živimo i danas. Što nas obilježava i određuje. „Karota“ je stoga romaneskni tekst koji pokazuje kako se literarno dojmljivo može doći do tačke nužnog sagledavanja razine propasti, do koje smo svi na ovim prostorima došli i još uvijek se u tom kotlu agonijski batrgamo.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba