Prikaz romana „Frida ili o boli“: Bol kao životni saputnik
Dugo sam tražila ovu knjigu. Željela sam zaokružiti čitanje Slavenkine trilogije o ženama iz sjene velikih muškaraca, a nakon što sam prije dvije godine pročitala romansiranu biografiju o Dori Mar („Dora i Minotaur“), a ove godine i treću knjigu („Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“).
Nakon čitanja sam pod snažnim dojmom. Već me dugo niti jedna knjiga nije tako dirnula, rastužila i podsjetila na poniznost. Ukratko, dirnula me je do boli, što i je bila Slavenkina namjera da kroz njih „ispita tri vrste boli“: fizičke boli u slučaju Fride Kalo; boli žene koja odustaje od sebe i svoje kreativnosti u slučaju Dore Mar; te centru boli koji se nalazi u Milevinom majčinstvu. Cijelo vrijeme sam se pitala kako je moguće da jedna žena doživi toliko boli, toliko tragedija, padova i izdaja. Dok sam čitala, boljelo je i mene.
Frida je bila energična i nemirna djevojka koja se šišala na kratko i nosila hlače. Bila je jedna od šest kćeri obitelji Kalo (otac je bio izbjeglica iz Njemačke) koja se školovala i time postala velika tatina ljubimica, dok s majkom Donom Matildom nije imala topao odnos. Frida je oduvijek voljela više muškarce nego žene. Voljela je i svog naočitog dečka Aleksa s kojim je bila kada je doživjela bizarnu nesreću u lokalnom trolejbusu i doslovno bila „silovana“ od metalne šipke koja se u sudaru zabila i prošla kroz nju. Nakon te nesreće ništa više nije bilo isto.
Kako je kao mala oboljela od dječje paralize i već tada imala bolne posljedice, njezina se životna tragedija samo nastavila. Cijeli život joj je obilježila neizdrživa bol. Njenim životom vladalo je tijelo. Bila je šepava, kljakasta, slomljena i polumrtva. Preživjela je trideset i osam operacija, nekoliko pobačaja i neizdržive gomile boli. Krv, bol, probadanje, korzeti, gips, proteze i injekcije protiv bolova bili su njeni životni suputnici. Osim fizičke, snažno ju je obilježila i ljubavna bol. Tema ove knjige je i njena opsesivna i fatalna ljubavna veza sa slavnim meksičkim slikarom i muralistom Dijegom Riverom koja se pretvorila u dva braka koja su trajala 25 godina i koji su obilježile brojne prevare, od kojih ju je najviše slomila i povrijedila ona između njenog Maestra (kako ga je zvala) i njene mlađe sestre Kristine (koju je zvala Kiti). Našla ih je u ateljeu kako mirno i zadovoljno spavaju obavijeni jedno uz drugo. To je tek bila ona prava bol.
Ova knjiga, u kojoj se izmjenjuju pripovijedanja u prvom i trećem licu, obiluje i zanimljivim crticama iz Fridina života, kao što su njena zaluđenost komunizmom i staljinizmom, susret i ljubavna avantura s Lavom Trockim, putovanja u Ameriku i Europu, izložbe u Njujorku i Parizu, kao i priča o njenih 147 slika od kojih je 55 autoportreta. Za vrijeme i nakon čitanja jednostavno me je tjeralo da putem bespuća interneta još dodatno istražujem o toj osebujnoj ikoni 20. stoljeća i da još više pokušam shvatiti njenu usamljenost u koju ju je bol zarobila i na koju je bila osuđena čitavog života. Zašto je to moralo biti tako, stalno sam se pitala.
Izvor: citajknjigu.com
Nakon čitanja sam pod snažnim dojmom. Već me dugo niti jedna knjiga nije tako dirnula, rastužila i podsjetila na poniznost. Ukratko, dirnula me je do boli, što i je bila Slavenkina namjera da kroz njih „ispita tri vrste boli“: fizičke boli u slučaju Fride Kalo; boli žene koja odustaje od sebe i svoje kreativnosti u slučaju Dore Mar; te centru boli koji se nalazi u Milevinom majčinstvu. Cijelo vrijeme sam se pitala kako je moguće da jedna žena doživi toliko boli, toliko tragedija, padova i izdaja. Dok sam čitala, boljelo je i mene.
Frida je bila energična i nemirna djevojka koja se šišala na kratko i nosila hlače. Bila je jedna od šest kćeri obitelji Kalo (otac je bio izbjeglica iz Njemačke) koja se školovala i time postala velika tatina ljubimica, dok s majkom Donom Matildom nije imala topao odnos. Frida je oduvijek voljela više muškarce nego žene. Voljela je i svog naočitog dečka Aleksa s kojim je bila kada je doživjela bizarnu nesreću u lokalnom trolejbusu i doslovno bila „silovana“ od metalne šipke koja se u sudaru zabila i prošla kroz nju. Nakon te nesreće ništa više nije bilo isto.
Kako je kao mala oboljela od dječje paralize i već tada imala bolne posljedice, njezina se životna tragedija samo nastavila. Cijeli život joj je obilježila neizdrživa bol. Njenim životom vladalo je tijelo. Bila je šepava, kljakasta, slomljena i polumrtva. Preživjela je trideset i osam operacija, nekoliko pobačaja i neizdržive gomile boli. Krv, bol, probadanje, korzeti, gips, proteze i injekcije protiv bolova bili su njeni životni suputnici. Osim fizičke, snažno ju je obilježila i ljubavna bol. Tema ove knjige je i njena opsesivna i fatalna ljubavna veza sa slavnim meksičkim slikarom i muralistom Dijegom Riverom koja se pretvorila u dva braka koja su trajala 25 godina i koji su obilježile brojne prevare, od kojih ju je najviše slomila i povrijedila ona između njenog Maestra (kako ga je zvala) i njene mlađe sestre Kristine (koju je zvala Kiti). Našla ih je u ateljeu kako mirno i zadovoljno spavaju obavijeni jedno uz drugo. To je tek bila ona prava bol.
Ova knjiga, u kojoj se izmjenjuju pripovijedanja u prvom i trećem licu, obiluje i zanimljivim crticama iz Fridina života, kao što su njena zaluđenost komunizmom i staljinizmom, susret i ljubavna avantura s Lavom Trockim, putovanja u Ameriku i Europu, izložbe u Njujorku i Parizu, kao i priča o njenih 147 slika od kojih je 55 autoportreta. Za vrijeme i nakon čitanja jednostavno me je tjeralo da putem bespuća interneta još dodatno istražujem o toj osebujnoj ikoni 20. stoljeća i da još više pokušam shvatiti njenu usamljenost u koju ju je bol zarobila i na koju je bila osuđena čitavog života. Zašto je to moralo biti tako, stalno sam se pitala.
Izvor: citajknjigu.com
