Dragan Velikić ime je odlično poznato hrvatskim čitateljima. Jer tu je riječ o srpskom klasiku koji je odrastao u Puli i dio svog bogatog proznog opusa posvetio je i Hrvatskoj. Njegov povlašteni hrvatski izdavač MeandarMedia pod uredništvom Branka Čegeca nedavno mu je objavio roman posvećen Beogradu jednostavno nazvan „Adresa“. Velikić je doista pisac srednje Europe, a „Adresa“ je doista reprezentativni srednjoeuropski roman u koji je autor utkao podosta, ali ne previše furiozne erudicije ali i jako puno političkog 'štofa' koji bi mogao uzburkati mnoge, kada bi ti mnogi, naravno, čitali recentnu romanesknu produkciju iz regije. Vremenski, roman nekako počinje onim plitvičkim „krvavim Uskrsom“, koji i mi u Hrvatskoj relativno dobro pamtimo. Od te najave (pre)dugog i neobjavljenog rata (a ti neobjavljeni ratovi su možda i najgori) mi pratimo bivstvovanje Velikićevog junaka, čudnovatog i introvertiranog Vladana Todorovića koji za kruh zarađuje u kafkijanskom Muzeju pošte, doseljenika u tihu ulicu nedaleko Tašmajdana, u samo srce Beograda. U zgradi na broju 23 Vladan ima brojne susrete sa Margitom Šoškić Gitom, umirovljenom poštanskom zaposlenicom i predsjednicom kućnog savjeta četverokatne zidanice koja zna sve o stanarima i podstanarima, ali i o općem građevinskom bezakonju u središtu grada Beograda. I Gita i zgrada su preživjele i Drugi svjetski rat i bombardiranje NATO pakta. Ali veliko je pitanje hoće li preživjeti kapitalističku i mafijašku preobrazbu beogradskih stambenih zgrada bez ikakvih urbanih pravila i nadzora, u sprezi sa gradskim vlastima. Uključivo i onaj Beograd na vodi koji se, čini se, priprema i Zagrebu, gradu koji je očito još naivniji od Beograda. U čitavoj „Adresi“ Velikić pišući o povijesti Vladanove obitelji (pa i tajnovitim ljetovanjima u Vrnjačkoj banji i to u vili odakle su njemački okupatori planirali napad na Drvar i partizanskog vođu Tita), piše o povijesti Beograda, Srbije i Jugoslavije. I to vez velike priče i nategnutih teatralnih literarnih gesta, spominjući ubojite, ponekad i nevjerojatne podatke o kojima historiografija nije rekla posljednju riječ, a kako stvari sada idu u ovim našim historiografijama, niti neće tako skoro.  Stoga je „Adresa“ roman s kojim ćete na jednoj strani biti oduševljeni, a da bi vas, koju stranicu dalje zakucao na pod nekom provokativnom rečenicom (primjerice o srpskom zbjegu nakon Oluje) s kojom bi najrađe polemizirali do posljednje kapi alkohola u krvi. Osim Vladana i Gite, u ovom romanu ima još dosta dramaturški i sadržajno važnih likova. Među njima su i Vladanove žene i ljubavi, kćer, njegovi roditelji i posebno autoritativni i bahati tast, ali i osobe kojih se, pomalo mutno prisjeća iz djetinjstva, napose one iz mitske Vrnjačke banje ili sa idiličnih socijalistički skromnih ljetovanja na jadranskoj obali. Ali tu su i, primjerice, čuveni srpski nadrealist i Titov ambasador u Parizu Marko Ristić, pa nobelovac Ivo Andrić kao neizostavni dio beogradskog umjetničkog urbaniteta, ali i manje poznati pisci koje Velikić i citira i rekonstruira, poput nekog strastvenog i lokalnog književnog povjesničara kojega najviše zanimaju oni mutni i prešućeni rukavci nacionalne književnosti, a takvih ima i u Srbiji i u Hrvatskoj. Dakle pisci kao što su to Ivo Ćipiko ili pak Dragomir Brzak. Uvrstio je Velikić u svoj beogradski roman i brojne kolumnističke i jetke zapise o današnjici najvećeg srpskog grada, demistificirajući tako onu njegovu užu literarnu posvećenost. Time ga je pretvorio i u otvorenu knjigu dojmova koja može zainteresirati doista široki krug čitateljstva pa čak i one ljude koje možda i ne zanima u koga je to bio zaljubljen tamo neki Vladan sa beogradskog asfalta, ali ga zanima kako je (i zašto) ubijen srpski premijer Zoran Đinđić. Pomalo je nevjerojatno koliko je širok povijesni period u relativno nevelikom romanu obradio Dragan Velikić. A pri tome je ostavio dojam da cijelo vrijeme piše tek paralelni dnevnik jednog sredovječnog muškarca čiji hormoni nisu zakržljali, ali čija je nostalgija za mladošću snažnija od očekivanja u budućnosti. „Adresa“ je velika posveta gradu Beogradu čiju povijest Velikić apsolutno poštuje, ali čiju budućnost proročki propituje.

Autor: Denis Derk
Izvor: Večernji list, Zagreb