Prikaz romana „Bastadur“: Svi Jasenkini bastaduri
Od samog trenutka pojavljivanja pred čitaocem romani Jasenke Lalović su predmet ogromnog interesovanja široke čitalačke publike, s pojavom svakog novog romana, interesovanje je sve intenzivnije. Jasenka piše oduvijek, pa onda nije ni čudo što već njen prvi roman pokazuje izuzetnu pripovjedačku zrelost. Biografskim podatkom da je prvi roman objavljen u pedesetim godinama autorke je zajednički sa podatkom iz biografije pisca vojvode Marka Miljanova Popovića. I dok Vojvoda piše o čojskom i junačkom u čovjeku, Jasenka Lalović piše o bastadurima, koji se pored ove dvije osobine odlikuju još i naglašenom emotivnošću, svemu što pregnu da urade oni se rukovode i osjećanjem i osjećajem. Još su dvije osobenosti koje povezuju pisanje ova dva autora iz različitih književnih epoha i drugačijeg društveno-istorijskog trenutka: lokalni govor, kod Marka Miljanova kučki, a kod Jasenke paštrovski, daju posebnu boju jeziku književnog teksta, a junaci bivaju oživotvoreni. I najzad, ona veza koja je i najbitnija: poštovanje i njegovanje različitosti, bastaduri, ljudi i junaci ne dozvoljavaju da različitosti pripadanja budu tačke razdora, pogotovo nevrednovanja, bitan je čovjek, ono ljudsko u njemu, a ne ko je i odakle dolazi. Navedene osobenosti Jasenku povezuju i sa njenim Paštrovićem, Stefanom Mitrovim Ljubišom.
Zbog osobenosti narativa čitalac ne može a da sebi ne da za pravo da se ogriješi o osnovni postulat koji propisuje nauka o književnosti da čitanje bude zasnovano na književnim činjenicama, a ne na emociji koju dati književni tekst isprovocira kod čitaoca. Razmatranje književnih činjenica ne može izostati, ali isto tako emocionalna distanca, zarad boljeg razumijevanja, kad su u pitanju Jasenkine knjige, jednostavno nije moguća. Ovi romani ne mogu se čitati bez naglašenog emotivnog odnosa, a da budem do kraja iskrena ni bez eruptivnih emocionalnih pražnjenja.
Nigdje kao u književnosti se ne realizuje ona latinska krilatica Nomen est omen, naročito kad su u pitanju nazivi književnih tekstova, a nerijetko i imenovanje književnih junaka. Romani naše autorke imaju vrlo poetične nazive u emocionalnom koloritu lokalnih izraza. U nazivima ovih ostvarenja stiče se saglasje između značenja i zvučanja, odslikava se odnos između kolektivnog i pojedinačnog, opšteg i individualnog. Tako, na primer, jako je teško naći sinonim za riječ bastadur; riječ je samo gramatičkog muškog roda, ali se podjednako odnosi na muškarce i na žene, to su zapravo oni kojima basta, koji mogu više od drugih, oni koji se odvaže da budu drugačiji, oni koji se odvaže da mijenjaju.
Čitajući roman „Bastadur“, uočavamo da ima posve drugačiju narativnu strukturu u odnosu na romane koji mu prethode. Bez obzira na to što se i u ovom, kao i u ranijim romanima, smjenjuju sukcesivno i simultano pripovijedanje, novina koja karakteriše „Bastadur“ je ciklična struktura, krug, najsavršeniji geometrijski oblik, mandala, simbol potpune zrelosti. Priče u romanu se šire u koncentričnim krugovima i svaki krug se prstenasto zatvara. Naslov koji nas uvodi u tekst i projektuje određeni horizont očekivanja, književni lik nas istom riječju riječju izvodi iz konstituisanog dijegezisa, i tu se okvirni krug priče zatvara. Isto se događa i sa svim podnarativima. Cikličnu narativnu podstrukturu predstavlja i priča o škrinji, porodičnoj relikviji, oko koje se plete čitav jedan zaplet, čitava jedna priča, čitava jedna porodična istorija, jedno žensko nasleđe. Prisutna je određena doza tajanstvenosti, ali i zaplet priče karakterističan za detektivski žanr. Ova škrinja, pored toga što je predmet interesovanja više likova, ona je i sredstvo posredne karakterizacije, jer se kroz nju odslikava jedan od lajtmotiva i implicira poruku koliko je ljudsko, duhovno i emocionalno pretežnije od materijalnog. Škrinja prelazi iz ruke u ruku, ali se vrlo zaobilaznim putevima vraća na pravu adresu, vraća se tamo gdje pripada, tamo gdje će imati nesravnjivo veću vrijednost od one materijalne, i tako vraćajući se zatvara krug. Pored svega navedenog škrinja je i vezivno tkivo priče, koje stvara veze između likova koji inače, bez nje, nikada ne bi ni došli u neposredni kontakt.
Priča o monahu Nikanoru je još jedan narativni krug. Ova priča, ovaj podnarativ, završava se tačno tamo gdje počinje. Baš kao i škrinja i Nikanor mijenja mjesto i biva spona među likovima ali se vraća tamo gdje pripada, bez obzira na vrijeme koje je proteklo.
Čitaocu ostaje nedoumica kako pisac traga za odgovarajućom strukturom u koju će smjestiti svoju priču; Da li je to stvaralačka vještina, ili prosto naprosto priča to sama traži? Jasenka, kako to često sama ističe, pušta da je priča vodi, a priča, izgleda, sama nađe svoj najbolji pojavni oblik.
Velike teme su obrađene na čitaocu veoma prijemčiv način, to je jednostavnost do koje treba rasti, a iz romana u roman rast je sve uočljiviji. Nema visokog patosa, nema patetike. Samo život, neopatvoren u svim svojim nijansama.
Svi romani Jasenke Lalović su priče za filmsko platno, čini se „Bastadur“ u najvećoj mjeri, najviše zahvaljujući pripovjedačkoj tehnici montaže. Preklapaju se prostorno-vremenske perspektive baš kao u Kurosavinom filmu „Rašomon“. Najdramatičniji momenti su višestruko fokalizovani. Ono što je u jednom trenutku u fokusu percepcije već u sledećem se konstituiše kao fokalizator. Ovakva pripovjedačka rješenja su u romanu „Bastadur“ omogućena prostorno-vremenskim odrednicama kojima su omeđena i markirana pojedina poglavlja. Jednostavno, ali vrlo efektivno rješenje, nalik na one odrednice u filmu (Neka decenija prije 1900, oko 1900. godine, obala Skadarskog jezera i tako redom).
Mnogo pitanja se otvara pred čitaocem romana Jasenke Lalović, jedno od njih, koje na sebe skreće posebnu pažnju, jeste jezik romana, njegova frazeološka ravan. Od prvog romana „S one bande moje gore“ pa sve do romana „Bastadur“, frazeološka ravan prolazi kroz jedan složen evolutivni tok. Čitaoci ostaju fascinirani pred upotrebom lokalnih govora, što je motivisano korišćenjem personalne pripovjedačke situacije. Frazeološka boja mijenja se u zavisnosti od toga da li nosilac frazeološke tačke gledišta dolaze i s ove ili s one bande, ili je pak riječ o izvanjcu koji donosi vlastiti izraz posve drugačiji od ova dva. Ova karakteristika književnog teksta pored toga što je u direktnoj vezi sa posrednom karakterizacijom likova, donosi i veoma naglašen emocionalni naboj.
Kao što je već istaknuto, kroz Jasenkine romane prošla je čitava plejada likova. Roman „Bastadur“ donosi takođe čitav niz vrlo upečatljivih likova, naglašenih individualnosti, pravih bastadura. Svojim osobenostima naročitu pažnju na sebe skreće lik monaha Nikanora koji se, dok je bio u svijetu, zvao Niko i bio obilježen još od rođenja posebnim biljezima, u prvom redu karakternim. Monah Nikanor je gravitacioni centar koji oko sebe okuplja sve pripovjedačke niti; lik oko kojeg se prepliću sve one velike, i ne samo književne teme: religijsko i svjetovno je neraskidivo vezano ovim narativom. Teme vjere, vjerovanja i molitve, one koju sama duša pojedinca stvara prisutne su i u ranijim romanima, ali najeksplicitnije u ovom romanu. Nikanor je lik koji, ne toliko mišlju koliko dubokim osjećajem seže do najtamnijih, najskrivenijih dubina vlastite suštine. Nikanorovo vjerovanje se ne manifestuje kroz obredno, njegovo vjerovanje je djelatna ljubav prema bližnjemu, koja stoji kao bedem naspram nepisanih zakona zajednice, i njemu ništa nije toliko važno kao čovjek, kao drugi u kome se ogleda sopstveno. Lik je dinamičan i prikazan i kroz tekst narativa on prolazi kroz metamorfozu koja se kreće od prkosa do potpunog smirenja. Bez obzira na sav taj pređeni put i na približavanje najvećem stepenu vlastite zrelosti, i na ono što sveti Isak Sirin naziva sozercanjem, jedna karakterna osobina ostaje nepromiijenjena i prati ovaj lik od rođenja do smirenja: prkos (eksplozivna reakcija), kajanje (implozija) i na kraju smirenje. Baš kao u životopisu svetog Petra Koriškog.
I tako trilogija Brda od pelina i roman „Bastadur“ mire i povezuju u neraskidivo jedinstvo, naizgled nespojivo, ruše se kulturološke granice, mire se i spajaju geografski prostori: Skadarsko jezero i Jadransko more; Orjen i Sinjajevina. Sve je plavo: i jezero, i more, i Orjen, i Sinjajevina, na različite načine, u različitim nijansama. Ali plavo.
Autor: Nataša Peković
Zbog osobenosti narativa čitalac ne može a da sebi ne da za pravo da se ogriješi o osnovni postulat koji propisuje nauka o književnosti da čitanje bude zasnovano na književnim činjenicama, a ne na emociji koju dati književni tekst isprovocira kod čitaoca. Razmatranje književnih činjenica ne može izostati, ali isto tako emocionalna distanca, zarad boljeg razumijevanja, kad su u pitanju Jasenkine knjige, jednostavno nije moguća. Ovi romani ne mogu se čitati bez naglašenog emotivnog odnosa, a da budem do kraja iskrena ni bez eruptivnih emocionalnih pražnjenja.
Nigdje kao u književnosti se ne realizuje ona latinska krilatica Nomen est omen, naročito kad su u pitanju nazivi književnih tekstova, a nerijetko i imenovanje književnih junaka. Romani naše autorke imaju vrlo poetične nazive u emocionalnom koloritu lokalnih izraza. U nazivima ovih ostvarenja stiče se saglasje između značenja i zvučanja, odslikava se odnos između kolektivnog i pojedinačnog, opšteg i individualnog. Tako, na primer, jako je teško naći sinonim za riječ bastadur; riječ je samo gramatičkog muškog roda, ali se podjednako odnosi na muškarce i na žene, to su zapravo oni kojima basta, koji mogu više od drugih, oni koji se odvaže da budu drugačiji, oni koji se odvaže da mijenjaju.
Čitajući roman „Bastadur“, uočavamo da ima posve drugačiju narativnu strukturu u odnosu na romane koji mu prethode. Bez obzira na to što se i u ovom, kao i u ranijim romanima, smjenjuju sukcesivno i simultano pripovijedanje, novina koja karakteriše „Bastadur“ je ciklična struktura, krug, najsavršeniji geometrijski oblik, mandala, simbol potpune zrelosti. Priče u romanu se šire u koncentričnim krugovima i svaki krug se prstenasto zatvara. Naslov koji nas uvodi u tekst i projektuje određeni horizont očekivanja, književni lik nas istom riječju riječju izvodi iz konstituisanog dijegezisa, i tu se okvirni krug priče zatvara. Isto se događa i sa svim podnarativima. Cikličnu narativnu podstrukturu predstavlja i priča o škrinji, porodičnoj relikviji, oko koje se plete čitav jedan zaplet, čitava jedna priča, čitava jedna porodična istorija, jedno žensko nasleđe. Prisutna je određena doza tajanstvenosti, ali i zaplet priče karakterističan za detektivski žanr. Ova škrinja, pored toga što je predmet interesovanja više likova, ona je i sredstvo posredne karakterizacije, jer se kroz nju odslikava jedan od lajtmotiva i implicira poruku koliko je ljudsko, duhovno i emocionalno pretežnije od materijalnog. Škrinja prelazi iz ruke u ruku, ali se vrlo zaobilaznim putevima vraća na pravu adresu, vraća se tamo gdje pripada, tamo gdje će imati nesravnjivo veću vrijednost od one materijalne, i tako vraćajući se zatvara krug. Pored svega navedenog škrinja je i vezivno tkivo priče, koje stvara veze između likova koji inače, bez nje, nikada ne bi ni došli u neposredni kontakt.
Priča o monahu Nikanoru je još jedan narativni krug. Ova priča, ovaj podnarativ, završava se tačno tamo gdje počinje. Baš kao i škrinja i Nikanor mijenja mjesto i biva spona među likovima ali se vraća tamo gdje pripada, bez obzira na vrijeme koje je proteklo.
Čitaocu ostaje nedoumica kako pisac traga za odgovarajućom strukturom u koju će smjestiti svoju priču; Da li je to stvaralačka vještina, ili prosto naprosto priča to sama traži? Jasenka, kako to često sama ističe, pušta da je priča vodi, a priča, izgleda, sama nađe svoj najbolji pojavni oblik.
Velike teme su obrađene na čitaocu veoma prijemčiv način, to je jednostavnost do koje treba rasti, a iz romana u roman rast je sve uočljiviji. Nema visokog patosa, nema patetike. Samo život, neopatvoren u svim svojim nijansama.
Svi romani Jasenke Lalović su priče za filmsko platno, čini se „Bastadur“ u najvećoj mjeri, najviše zahvaljujući pripovjedačkoj tehnici montaže. Preklapaju se prostorno-vremenske perspektive baš kao u Kurosavinom filmu „Rašomon“. Najdramatičniji momenti su višestruko fokalizovani. Ono što je u jednom trenutku u fokusu percepcije već u sledećem se konstituiše kao fokalizator. Ovakva pripovjedačka rješenja su u romanu „Bastadur“ omogućena prostorno-vremenskim odrednicama kojima su omeđena i markirana pojedina poglavlja. Jednostavno, ali vrlo efektivno rješenje, nalik na one odrednice u filmu (Neka decenija prije 1900, oko 1900. godine, obala Skadarskog jezera i tako redom).
Mnogo pitanja se otvara pred čitaocem romana Jasenke Lalović, jedno od njih, koje na sebe skreće posebnu pažnju, jeste jezik romana, njegova frazeološka ravan. Od prvog romana „S one bande moje gore“ pa sve do romana „Bastadur“, frazeološka ravan prolazi kroz jedan složen evolutivni tok. Čitaoci ostaju fascinirani pred upotrebom lokalnih govora, što je motivisano korišćenjem personalne pripovjedačke situacije. Frazeološka boja mijenja se u zavisnosti od toga da li nosilac frazeološke tačke gledišta dolaze i s ove ili s one bande, ili je pak riječ o izvanjcu koji donosi vlastiti izraz posve drugačiji od ova dva. Ova karakteristika književnog teksta pored toga što je u direktnoj vezi sa posrednom karakterizacijom likova, donosi i veoma naglašen emocionalni naboj.
Kao što je već istaknuto, kroz Jasenkine romane prošla je čitava plejada likova. Roman „Bastadur“ donosi takođe čitav niz vrlo upečatljivih likova, naglašenih individualnosti, pravih bastadura. Svojim osobenostima naročitu pažnju na sebe skreće lik monaha Nikanora koji se, dok je bio u svijetu, zvao Niko i bio obilježen još od rođenja posebnim biljezima, u prvom redu karakternim. Monah Nikanor je gravitacioni centar koji oko sebe okuplja sve pripovjedačke niti; lik oko kojeg se prepliću sve one velike, i ne samo književne teme: religijsko i svjetovno je neraskidivo vezano ovim narativom. Teme vjere, vjerovanja i molitve, one koju sama duša pojedinca stvara prisutne su i u ranijim romanima, ali najeksplicitnije u ovom romanu. Nikanor je lik koji, ne toliko mišlju koliko dubokim osjećajem seže do najtamnijih, najskrivenijih dubina vlastite suštine. Nikanorovo vjerovanje se ne manifestuje kroz obredno, njegovo vjerovanje je djelatna ljubav prema bližnjemu, koja stoji kao bedem naspram nepisanih zakona zajednice, i njemu ništa nije toliko važno kao čovjek, kao drugi u kome se ogleda sopstveno. Lik je dinamičan i prikazan i kroz tekst narativa on prolazi kroz metamorfozu koja se kreće od prkosa do potpunog smirenja. Bez obzira na sav taj pređeni put i na približavanje najvećem stepenu vlastite zrelosti, i na ono što sveti Isak Sirin naziva sozercanjem, jedna karakterna osobina ostaje nepromiijenjena i prati ovaj lik od rođenja do smirenja: prkos (eksplozivna reakcija), kajanje (implozija) i na kraju smirenje. Baš kao u životopisu svetog Petra Koriškog.
I tako trilogija Brda od pelina i roman „Bastadur“ mire i povezuju u neraskidivo jedinstvo, naizgled nespojivo, ruše se kulturološke granice, mire se i spajaju geografski prostori: Skadarsko jezero i Jadransko more; Orjen i Sinjajevina. Sve je plavo: i jezero, i more, i Orjen, i Sinjajevina, na različite načine, u različitim nijansama. Ali plavo.
Autor: Nataša Peković
