Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Prikaz knjige „Mali ljudi – Džoini dečaci“

Prikaz knjige „Mali ljudi – Džoini dečaci“ - slika 1
Radnja knjige „Džoini dečaci“ se odvija deset godina nakon „Malih ljudi“, i prikazuje kako je plamfildski klan – predvođen starijim junacima iz izvorne priče – odrastao. Olkotova vas tera da zaista brinete o njenim dečacima i devojčicama, od kojih svako vodi svoju bitku. Den postaje žestok i grub antiheroj, Net je u iskušenju da postane svetski muzičar, a Nen postaje doktor. Džozi i Ted veoma liče na Džo i Lori; impulsivni su, zabavni i uvek traže moralnu lekciju.

Ovo je knjiga o rasno i klasno povlašćenim ljudima, ali je veoma dobro napisana. Sadrži poneke aluzije na sufražetski pokret i veoma dobre odgovore na neka pitanja malih devojčica: „Deda, da li žene moraju uvek da slušaju muškarce i kažu da su najpametniji samo zato što su jači?“

Pomoću svog alter ega Olkotova se proslavila kao autorka knjiga za decu, a u jednom poglavlju nam opisuje tamnu stranu književne slave, između ostalog, kako su je proganjala pisma obožavalaca. „Emerson i Vitijer su takve stvari bacali u kantu za otpatke; iako sam ja za književnost samo domaćica koja decu hrani moralnom kašom, pratiću njihov čuveni primer...“

Dok sam bila mlađa, njihov mali svet mi je delovao kao utopija i uvek sam mu se rado vraćala. Posle pola veka i dalje se dobro sećam pojedinih pasusa. Neki detalji su mi ostali u glavi posle sveg tog vremena.

Kada je Demi počeo da se bavi izdavaštvom, rekao je: „Spreman sam da radim bilo šta u vezi sa knjigama, makar samo da brišem prašinu sa njih.“ Taj vapaj mi je često padao na pamet kada sam bila u potrazi za poslom.

U pokušaju da pomogne bratu da na kreativan način zaprosi devojku, Džozi je rekla: „Čitala sam u jednoj priči gospođice Edžvort o čoveku koji svojoj dami ponudi tri ruže – jedan pupoljak, jednu koja je tek počela da cveta i jednu skroz procvalu ružu.“ Često sam se prisećala ovih reči kada sam birala ruže, iako sam zaboravila odakle je citat.

Ova knjiga je deo mene, i drago mi je što u njoj uživam i nakon toliko vremena i što još uvek može da me dirne. U prošlosti sam je možda cenila zbog mladalačkih romantičnih čežnji, a sada zbog posmatranja kako mladi ljudi sazrevaju.

Verujem da je Luiza znala ponešto o životu i o tome kako da ga oblikuje u priču kojoj ćete uvek moći da se vratite. Barem ja jesam.

Izvor: goodreads.com
Prevod: Đorđe Radusin

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Luiza Mej Olkot

Luiza Mej Olkot

Američka autorka Luiza Mej Olkot rođena je 29. novembra 1832. godine u Džermantaunu u Pensilvaniji, kao druga od četiri ćerke u porodici Olkot. Njen otac Ejmos Bronson Olkot bio je transcendentalista i učitelj, a majka Abigejl Mej, poznatija kao Abi, socijalna radnica. Porodica se 1834. godine preselila u Boston, gde je Luizin otac osnovao eksperimentalnu školu i pridružio se transcendentalističkom klubu sa R. V. Emersonom i H. D. Torom. Transcendentalizam kao idealistički pokret u američkoj književnosti i filozofiji sredine XIX veka donosio je romantičarski i mistički individualizam i, delujući više kao društveni pokret nego filozofska škola, odigrao bitnu ulogu u intelektualnom životu Amerike. Priča o porodici Olkot delom je i priča o transcendentalizmu. Novi stavovi o obrazovanju i metodama odgajanja dece oblikovali su Luizinu svest, nagoneći je da u svemu teži savršenstvu. Olkoti se 1840. godine sele u prirodu i dve godine žive u eksperimentalnom selu Frutlend, zasnovanom na principima utopijske komune. Ovakve odluke dovele su porodicu do krajnjeg siromaštva. Međutim, Luiza odlučuje da izvuče porodicu iz siromaštva a sebe učini slavnom, te počinje da objavljuje prvo pesme, potom priče, a kasnije i romane. Porodica se 1858. godine preselila na imanje Očard haus, kuću okruženu jabučarom, koja i danas postoji kao nacionalni spomenik u znak sećanja na slavnu književnicu. Luiza Mej Olkot preminula je 1888. godine u Bostonu, a sahranjena je u Konkordu pored Emersona, Hortona i Toroa na proplanku poznatom kao Greben pisaca. Luiza Mej Olkot je čitav život posvetila svojoj porodici iako je oduvek želela da putuje i upozna svet. Umesto toga, njene knjige i dan-danas obilaze svet. Za časopis Atlantik mantli (Atlantic Monthly) počela je da piše 1860. godine. Nakon učešća u Američkom građanskom ratu 1863. godine objavljuje Skice iz bolnice (Hospital Sketches), a godinu dana kasnije i roman Raspoloženja (Moods). Sredinom šezdesetih godina XIX veka Luiza Mej Olkot pisala je popularne trilere, građene na senzacionalističkim pričama punim strasti i srčane borbe poput romana Polinina strast i kazna (Pauline’s Passion and Punishment, 1862). Knjiga Moderni Mefistofel (A Modern Mephistopheles, 1875) napisana je u potpuno drugačijem stilu, a spisateljica se u njemu bavi ozbiljnim filozofskim temama i preispitivanjem mračne strane čovekove prirode. Međutim, proslavila ju je sasvim drugačija vrsta književnosti. Na nagovor izdavača Tomasa Najlsa, koji je želeo da objavi „žensku priču“, napisala je Male žene (Little Women), roman o četiri sestre. Knjiga je štampana 1868. godine i odmah je postala bestseler. Čitava Amerika bila je očarana pričom, pa je Luiza Mej Olkot napisala i njen nastavak – Dobre žene (Good Wives), koji je objavljen 1869. godine. Kasnije su usledili nastavci: Dečaci (Little Men, 1871) i Deca gospođe Džo (Jo’s Boys, 1886). Svi nastavci naišli su na izuzetno dobar prijem kod čitalaca i kritike, a roman Male žene spada u najvoljenije knjige svih vremena jer dotiče srca čitalaca različitih uzrasta. Foto: Wikimedia Commons

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com