Pozvani na „vežbu“, stigli u rat
Nebojša Jovanović (1963, Loznica) profesor je povijesti i urednik u jugoslavenskom državnom zavodu specijaliziranom za udžbenike i druge školske knjige. Razgovaramo o političkom kontekstu njegova romana „Idemo na Zagreb“.
Opisujete početak rata, s aspekta srpske vojske koja „oslobađa teren od ustaša“ – od Bosne, preko Banije do Karlovca. Zašto niste počeli od samog početka, od „balvan-revolucije“, tj. od prvih srpskih napada u Kninu?
U romanu je opisan pohod jedne srbijanske brigade, tj. opisan je profil jednog mirnog građanina koji o ratu nije ni sanjao, čija država nije napadnuta i koji je imao pametnija posla nego da ide u rat. No ipak ga je mobilizovala jedna vojna „siletina“ koja gubi svoj identitet, zajedno s državom koja nestaje. Ta sila grubo i bahato smatra da Jugoslovenskoj narodnoj armiji neko mora da služi i okrivljuje civile što se ne odazivaju mobilizaciji. Nije znala da definiše ni ratne ciljeve, nego je čuvala neke apstraktne pojmove, a cenu svih računa htela je platiti životima konkretnih ljudi, koji su shvatali da JNA ne zna što radi. Uslovno su ti ljudi koji su položili prisegu u toj vojsci iz svoje građanske poslušnosti prihvatili poziv za vojnu vežbu, ali put do vežbi je, mimo njihovog znanja, vodio na ratište.
Znači, kao mobilizirani vojnik niste shvaćali strateški cilj?
Pokušavao sam da proniknem u taj cilj, a i danas u glavi imam nekoliko varijanti. Ako pokušamo da shvatimo JNA kao silu u nevolji, koja traži razlog svog daljnjeg postojanja, onda su se prepletala dva bitna pitanja. Nije se doista znalo ko tom silom tačno upravlja, jer, ako se uzme u obzir da je tadašnji načelnik Generalštaba bio Hrvat, njegov pomoćnik Slovenac, da je pomoćnik Kninskog korpusa bio musliman itd., onda je teško poverovati da je JNA krenula u rat protiv Hrvata kao naroda. Sledilo bi da je ta sila krenula u rat protiv Hrvatske kojoj osporava samostalnost, da bi sačuvala celovitost Jugoslavije. Još uvek postoje, i u Beogradu i u Zagrebu, ljudi koji žale za Jugoslavijom. Ljudi koji su se nalazili u Generalštabu JNA 1991. takvog su kova. Da bi se ostvario taj cilj, činilo se kao logičan put prisiliti tadašnju hrvatsku vlast na kapitulaciju. Stavljanje Zagreba pod širi prsten brigada postojalo je kao mogućnost. A ovisno o učinku stezanja obruča, možda je cilj bio i sam ulazak u Zagreb. Da se JNA za to odlučila, rat bi dobio drukčiji ishod. S druge strane, shvatali su da bi ta ideja bila odviše krvava i da Hrvatska, naposletku, ima pravo na to što proklamuje, pa je JNA htela da se nagodi s Hrvatima oko određivanja teritorijalnih granica. Kako su Srbi hteli ostati u Jugoslaviji, trebalo je povući granice između srpskih i hrvatskih prostora, s granicom na Kupi kao zapadnom granicom.
Možete li danas reći da su Srbi napali Hrvate koji su krenuli u obrambeni rat?
Rekao sam već da je rat bio rat poluistina s obe strane i da i Srbi i Hrvati moraju izvršiti reviziju nacionalne istorije. Oba naroda robuju mitomanijama. Političari uvek idu u istorijske avanture bez konsultacije s istoričarima. Tako su Srbi u svojoj mitomaniji govorili o Kupi kao zapadnoj granici, a Hrvati o Drini kao svojoj istočnoj granici. Zato se između Kupe i Drine ceo rat i dogodio.
Kako je razvijena ratna proza u srpskoj književnosti? Kakav uvid imate u hrvatsku?
Nije, mislim, u srpskoj književnosti napisan dobar ratni roman o samom ratu. Bolja umetnička djela napravljena su o temi života u pozadini ratnih zbivanja. Možda je nauspešniji takav roman „U potpalublju“ Vladimira Arsenijevića. Prema tom romanu imam rezerve – autor opisuje atmosferu ujesen 1991. u Beogradu, kada njegovi drugovi idu na ratište, a on uspeva sačuvati svoju kožu, pokazujući svoju socijalnu prednost u odnosu na druge ljude. Ove godine u Beogradu je pak NIN-ovu nagradu dobio roman „Hobo“ Zorana Ćirića koji sam jedva pročitao, pitajući se kuda to kreće brod srpske književnosti. Kako sam bio zaintrigiran temom rata i u hrvatskoj književnosti, kupio sam, odmah nakon dolaska, knjigu Ratka Cvetnića „Kratki izlet“ koja je očito najpopularnija knjiga u hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu.
Razgovarala: Lada Žigo, februar 2002.
Izvor: vecernji.hr
U romanu je opisan pohod jedne srbijanske brigade, tj. opisan je profil jednog mirnog građanina koji o ratu nije ni sanjao, čija država nije napadnuta i koji je imao pametnija posla nego da ide u rat. No ipak ga je mobilizovala jedna vojna „siletina“ koja gubi svoj identitet, zajedno s državom koja nestaje. Ta sila grubo i bahato smatra da Jugoslovenskoj narodnoj armiji neko mora da služi i okrivljuje civile što se ne odazivaju mobilizaciji. Nije znala da definiše ni ratne ciljeve, nego je čuvala neke apstraktne pojmove, a cenu svih računa htela je platiti životima konkretnih ljudi, koji su shvatali da JNA ne zna što radi. Uslovno su ti ljudi koji su položili prisegu u toj vojsci iz svoje građanske poslušnosti prihvatili poziv za vojnu vežbu, ali put do vežbi je, mimo njihovog znanja, vodio na ratište.
Znači, kao mobilizirani vojnik niste shvaćali strateški cilj?
Pokušavao sam da proniknem u taj cilj, a i danas u glavi imam nekoliko varijanti. Ako pokušamo da shvatimo JNA kao silu u nevolji, koja traži razlog svog daljnjeg postojanja, onda su se prepletala dva bitna pitanja. Nije se doista znalo ko tom silom tačno upravlja, jer, ako se uzme u obzir da je tadašnji načelnik Generalštaba bio Hrvat, njegov pomoćnik Slovenac, da je pomoćnik Kninskog korpusa bio musliman itd., onda je teško poverovati da je JNA krenula u rat protiv Hrvata kao naroda. Sledilo bi da je ta sila krenula u rat protiv Hrvatske kojoj osporava samostalnost, da bi sačuvala celovitost Jugoslavije. Još uvek postoje, i u Beogradu i u Zagrebu, ljudi koji žale za Jugoslavijom. Ljudi koji su se nalazili u Generalštabu JNA 1991. takvog su kova. Da bi se ostvario taj cilj, činilo se kao logičan put prisiliti tadašnju hrvatsku vlast na kapitulaciju. Stavljanje Zagreba pod širi prsten brigada postojalo je kao mogućnost. A ovisno o učinku stezanja obruča, možda je cilj bio i sam ulazak u Zagreb. Da se JNA za to odlučila, rat bi dobio drukčiji ishod. S druge strane, shvatali su da bi ta ideja bila odviše krvava i da Hrvatska, naposletku, ima pravo na to što proklamuje, pa je JNA htela da se nagodi s Hrvatima oko određivanja teritorijalnih granica. Kako su Srbi hteli ostati u Jugoslaviji, trebalo je povući granice između srpskih i hrvatskih prostora, s granicom na Kupi kao zapadnom granicom.
Možete li danas reći da su Srbi napali Hrvate koji su krenuli u obrambeni rat?
Rekao sam već da je rat bio rat poluistina s obe strane i da i Srbi i Hrvati moraju izvršiti reviziju nacionalne istorije. Oba naroda robuju mitomanijama. Političari uvek idu u istorijske avanture bez konsultacije s istoričarima. Tako su Srbi u svojoj mitomaniji govorili o Kupi kao zapadnoj granici, a Hrvati o Drini kao svojoj istočnoj granici. Zato se između Kupe i Drine ceo rat i dogodio.
Kako je razvijena ratna proza u srpskoj književnosti? Kakav uvid imate u hrvatsku?
Nije, mislim, u srpskoj književnosti napisan dobar ratni roman o samom ratu. Bolja umetnička djela napravljena su o temi života u pozadini ratnih zbivanja. Možda je nauspešniji takav roman „U potpalublju“ Vladimira Arsenijevića. Prema tom romanu imam rezerve – autor opisuje atmosferu ujesen 1991. u Beogradu, kada njegovi drugovi idu na ratište, a on uspeva sačuvati svoju kožu, pokazujući svoju socijalnu prednost u odnosu na druge ljude. Ove godine u Beogradu je pak NIN-ovu nagradu dobio roman „Hobo“ Zorana Ćirića koji sam jedva pročitao, pitajući se kuda to kreće brod srpske književnosti. Kako sam bio zaintrigiran temom rata i u hrvatskoj književnosti, kupio sam, odmah nakon dolaska, knjigu Ratka Cvetnića „Kratki izlet“ koja je očito najpopularnija knjiga u hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu.
Razgovarala: Lada Žigo, februar 2002.
Izvor: vecernji.hr
Autor: Nebojša Jovanović
