Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Portret jednog romana: Henri Džejms i nastanak jednog remek-dela

Portret jednog romana: Henri Džejms i nastanak jednog remek-dela - slika 1
Portret jedne dame“ (1881), veličanstveno i čovečno remek-delo Henrija Džejmsa koje govori o vatrenoj mladoj Amerikanki suočenom sa svojom sudbinom, često se nalazi na listi najomiljenijih knjiga mnogih čitalaca. Stručnjaci ga smatraju prekretnicom Džejmsovog života i karijere. Proslavio se romanima o Amerikancima i njihovim iskustvima u Evropi („Dejzi Miler“, „Evropejci“, „Amerikanac“) i kao majstor u prikazivanju unutrašnjeg života junaka, njihovih kulturoloških uvida, humora, suptilnosti i dubine. Međutim, „Portret jedne dame“ može se sagledati i kao prelomna tačka nakon koje više nije bilo povratka, jer su usledili lošije prihvaćeni društveno-kritički romani („Bostonci“, „Princeza Kasamasima“), zlosrećni angažman u pozorištu, teški romani iz perioda 1890-ih („Šta je Mejsi znala“, „Neugodno doba“), čuvena suptilnost poznijih dela i finansijska propast njujorškog izdanja. Izabel Arčer upoznajemo kao poletnu, nezavisnu i ambicioznu mladu damu koja ubrzo postaje razočarana i okovana stegama bračnog života. Međutim, i život samog Henrija Džejmsa može se posmatrati kao komedija koja se preokreće u tragediju.

Tumači Džejmsovog života i stvaralaštva često porede autora i njegovu junakinju Izabel. Svi se slažu da je prerana smrt njegove živahne i pametne rođake Mini Templ (kojoj je bilo 24 godine kada je Henri imao 27) bio težak udarac koji je inicirao nastanak Izabel Arčer... kao da se Minina neproživljena budućnost nastavila u njegovoj mašti. Moguće je i da je Džejms u svoju junakinju utkao sopstvenu težnju za slobodom, ali i da je hladan i konvencionalan Gilbert Ozmond slika i prilika onoga što bi Džejms postao da je dozvolio da snobizam u njemu nadjača humanost. Ključne teme romana jesu upravo egoizam i moć. Okarakterisan je i kao košmar: kao roman iza čijeg sofisticiranog prikaza manira i ličnosti leži preteći, često smrtonosni svet represije i uništenja, u kome niko nije srećan, gde nikome nema spasa.

Džejmsov biograf Majkl Gora navodi da je ovaj roman „kritika američke izvanrednosti“. Istorijski paradoks nadvijen nad Amerikancima jeste taj što veruju u republikanski egalitarizam – jednakost svih ljudi – i u slobodu da se nadmetnjem izbore za ličnu sreću. Izabel (koja napušta Ameriku, odbijajući lorda Engleza i odlučnog Bostonca kao prosce, udavši se za Ozmonda jer ga smatra „slobodnjakom“) insistira na tome da mora sama biti slobodna kako bi utrla sopstveni put. Neće se njoj suditi prema okruženju – odeći, imanju, novcu, tradiciji. Ona se stalno „podsećala da postoje ubedljivi razlozi zbog kojih je nemoguće doseći bilo koji ideal. To je nešto u šta se veruje, ne nešto što se vidi – stvar verovanja, ne iskustva“. Kako joj zlosutna i suptilna madam Merl jednom prilikom sugeriše, potpuno sampouzdanje je nedostižno. Tokom boravka u Evropi Izabel spoznaje da je njen život već preodređen. Otkriva da za nju ne postoji nešto poput „svežeg početka“ ili „novog sveta“. Još jedan način iščitavanja glavne junakinje – kao mlade žene u strahu od seksualnog iskustva, nevine devojke koja pada u ruke pokvarenjaka, personifikacije Džejmosove ljubavi prema Evropi, kao oličenja samoće – predstavlja drugi sloj u ovakvoj političkoj interpretaciji.

Čak i ako se ne slažete sa tumačenjem Majkla Gore, priznaćete da je interesantno. Džejms je o svom romanu rekao da je „samo kamičak od koga je nastala ogromna zgrada“, doduše, dovoljno velika po formi da oko Izabel Arčer nastane pompa. A da li je biografija pisca presudna za nastanak književnog dela? Da li je bitno znati kuda se pisac kretao? Da li treba povezivati stvarne ličnosti sa fiktivnim? Veza između stvarnosti i mašte verovatno može predstavljati „priručnik za umetničku praksu“. Tako se u romanu može osetiti duh mesta u kojima je čuveni književnik obitavao: duh Pariza, Londona, Firence, Venecije, Rima...

Henri Džejms radikalno menja ono što fikcija može da dočara, podarivši nam priču o mladoj ženi sa snažnom svešću o sebi, koja pravi fatalne greške, ali nam i oslikava kako sam život nije lišen drame. Savremnim čitaocima to danas nije strano, ali je Džejms upravo jedan od tih koji nas je na to navikao. U najpoznatijem poglavlju Izabel sedi pored kamina i promišlja o svom braku, čime je autor promenio predstavu toga šta smatramo događajem u romanu. Takva fiktivna smelost, paradokslano i stvarno parira njegovoj indirektnosti, seksualnoj povučenosti, neobičnoj kombinaciji represije i sublimacije. Trenuci odbijanja, događaji koji se ne odigravaju, preskoci u vremenu, ono neizgovoreno, zajedno rasplinjavaju maštu.

Lako je razumeti kako se autorova mašta razvija, ako uzmemo u obzir Džejmsovo nedosledno obrazovanje, takmičarski odnos prema bratu Vilijamu, njegovu naklonost prema svemu evropskom, njegovu rekaciju na smrt oba roditelja, seksualnost, odluku da nikada ne stupi u brak i na reputaciju koja uzima maha. Uočava se i odnos prema drugim autorima – Hotornu, Džordž Eliot, francuskim romanopiscima, Turgenjevu – kada posmatramo samo izdavanje romana, prijem i kasniju, njujoršku reveziju koja je objavljena 1906. godine. Neki preferiraju izmenjeno izdanje i smatraju je erotičnijom, znalačkijom i sa većim fokusom na fizičke aspekte.

Henri Džejms je jednom prilikom izjavio o odnosu fikcije i života: „Zaista i sveukupno, taj odnos ne prestaje, a poseban problem sa kojim se umetnik suočava jeste da večno crta krug unutar kojeg će i fikcija i život moći bezbrižno da obitavaju“. Prostije rečeno: „Ništa nije moja poslednja reč ni o čemu“. Stoga i svi čitaoci ovog romana stiču utisak da će Izabel Arčer imati život izvan reči koje je čvrsto vezuju za stranice knjige. To je potvrda da ovaj roman odiše životom, da se duboko vezujemo za knjigu, za roman i njegovog pisca. Jer kako bi Džejms to sročio: „Zaista ima previše toga da se kaže“.

Autor: Hermiona Li
Izvor: theguardian.com
Prevod: Aleksandra Branković

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Henri Džejms

Henri Džejms

Henri Džejms, ključna figura transatlantske kulture, rođen je u Njujorku 1843. godine. Poneo je ime svog oca, istaknutog društvenog teoretičara i predavača, a njegov stariji brat Vilijam bio je filozof pragmatičar. Kao dečak, Henri je bio povučen i tih, strastveni čitalac koji je pažljivo posmatrao svet oko sebe, često u senci aktivnog starijeg brata. Njih dvojica su još u ranoj mladosti putovali i stekli zavidno obrazovanje. Henri se upisao na Pravni fakultet na Harvardu, ali je najviše vremena provodio čitajući Sent Beva, Balzaka i Hotorna. Prve priče je objavio u književnom časopisu kada je imao dvadeset jednu godinu, i vrlo brzo je postao jedan od najvrsnijih autora kratke priče u Americi. Romanom Roderik Hadson, koji je objavio 1875. godine, putopisom Transatlantske skice i jednom zbirkom priča počela je njegova četrdesetogodišnja karijera. Od 1875. do 1876. godine živeo je u Parizu, gde je počeo da piše roman Amerikanac, o arogantnom milioneru čiji karakter odudara od aristokratskog porekla Francuskinje kojom pokušava da se oženi. U Gradu svetlosti upoznaje ruskog pisca Ivana Turgenjeva, čije mu se delo veoma dopadalo, a preko njega upoznaje Gistava Flobera, a zatim i braću Gonkur, Emila Zolu, Alfonsa Dodea i Gija de Mopasana. Koliko god voleo Francusku, Džejms je shvatao da će zauvek biti stranac, pa se krajem 1876. godine seli u London. U ovom periodu je napisao najvažnija dela: romane Dejzi Miler, Evropljane i Portret jedne dame. Između 1880. i 1890. počinje njegova tranziciona faza kada piše roman Bostonci, ali i Okretaj zavrtnja, kojima je utro put romanu 20. veka. Kroz projekciju ličnog iskustva u prozu njegovo tehničko umeće se izoštrilo i sjedinilo sa simboličkim predstavama. Finalnoj fazi njegovog rada pripadaju romani Ambasadori i Krila golubice, nastali na samom početku 20. veka. Izuzetan prozaista, Henri Džejms je ostavio za sobom dvadeset romana, sto dvanaest priča, dvanaest drama, nekoliko knjiga putopisa i mnoštvo novinskih članaka i kritika. Njegova čitalačka publika bila je ograničenog dometa za njegovog života, ali je tokom četrdesetih i pedesetih godina 20. veka oživelo interesovanje za njegovo stvaralaštvo, a njegovo „umeće romana“ priznato je kao najsuptilniji izraz ove veštine. Britansko državljanstvo dobio je 1915. godine, kao i Orden zasluga za narod. Preminuo je u februaru 1916. godine u Londonu. Foto: wordsworth-editions.com  

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com