Knjiga Ivana Ivačkovića, čiji je podnaslov Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića, pojavila sa istovremeno u Beogradu (Laguna) i Zagrebu (Ljevak). Započeta 2019. godine, dobila je dodatna poglavlja nakon 19. februara 2021. godine. Tužni treći čin, ipak, prolog knjige, posvećen je upravo dirljivim scenama širom nekadašnje domovine na vijest o smrti Đorđa Balaševića. Lične autorove reminiscencije, solidarna tuga generacijskih prijatelja, sjećanja na koncerte i određene periode obilježene Đoletovim stihovima otvaraju knjigu i pripremaju čitaoca na dugo, čudesno putovanje.

Od 1977. godine i snimljene pjesme „U razdeljak te ljubim“ Ivačković prati i pamti muzički put Đorđa Balaševića. Diskretan u biografskim podacima, informativan u oslikavanju društvenog i muzičkog konteksta, autor ne gubi nijednog trenutka svoju glavnu nit – opus ovog jedinstvenog šansonjera, trubadura, svirca. Hronološki se ređaju „Žetva“, „Rani mraz“ i konačno samo „Đole“, singl po singl, album po album.

Dokumentovana i pažljivo pripremljena, muzička biografija slaže nam dijahronijski pjesme koje su neodvojivi dio naših života a tim „ugovorom“ Ivačković čitaoce nenametljivo lansira u neobično sentimentalno putovanje. Tačni podaci, godine i mjeseci situiraju ne samo Balaševićeve pjesme nego i intimne trenutke u čijoj se pozadini čuju „Prva ljubav“, „Odlazi cirkus“ ili „Živeti slobodno“.

Poseban kvalitet ove hronike jeste značaj koji autor posvećuje muzičarima prisutnim na albumima i koncertima, od Bilje Krstić do Aleksandra Dujina. Svaki album je analiziran sa istom pažnjom, ističu se saradnici i njihovi doprinosi u pojedinim violinskim, cimbalskim ili klavirskim dionicama. Svi ti valceri, čardaši, lagane stvari, sevdalinke pokazuju koliko je Balašević inventivan i eklektičan, palimpsestan, jedinstven. Navedeni su aranžeri i producenti, značaj se daje i omotu i dizajnerskim rješenjima.

Nedostaju literarne analize jer Balašević je poeta, čarobnjak slika i rime, majstor jezičkih obrta i promjena registara. Ivačković opisuje tekst, esejistički ga razmatra u X poglavlju koje funkcioniše kao zaključak, ponekad istakne ljepotu „Provincijalke“ ili „Drvene pesme“, ali ne izvlači stih nakon kojeg ide dramatična muzički solo, ne navodi te nezaboravne stihove, hipotekst brojnih generacija nezavisno od obrazovanja ili stepena cinizma. Vjerujem da je Ivačković to izostavio iz opreza i pažnje prema Balaševiću, da nešto ne oskrnavi tumačenjem i citiranjem. (Svakako mislim da poseban rad treba da se posveti dijegetičkom svijetu Balaševićevih pjesama.)

Emocionalan vodič, iz podnaslova, uglavnom je emocionalan kada Ivačković daje drugima riječ, fanovima ili na koncertu u Stokholmu, prijateljici Vesni Stanišić. Sam se čuva emocija pa nam na kraju priznaje da je tekstove obuzete osjećajima naknadno oblikovao. Zaista, dobili smo jednu objektivnu, kritičku knjigu punu divljenja i razumnog respekta, u stilu koherentnu, u duhu elegantnu. Monografija je obogaćena fotografijama, navedena je dodatna literatura i na kraju se nalazi indeks imena i bendova. Pouzdan, posvećen, stručan hroničar jedne izuzetne stvaralačke biografije, Ivan Ivačković ostaje pošten i prema Balaševiću i prema svom zanatu. Đorđe Balašević i knjiga kao što je „Panonski admiral“ jednu kulturu čine velikom.

Autor: Marjana Đukić
Izvor: iluminacija.com