Osvrt na tetralogiju „Cloaca Maxima“
„Poštovani Vladimire,
Drago mi je da sam istrajao u čitanju tvoje tetralogije, jer je završni roman ‘Duhovi’ pružio istinsku satisfakciju za uloženo vrijeme, uz književni doživljaj koji se kolokvijalno veže za tzv. ‘vrhunsku literaturu’ (…) Pri tome mislim na sve nivoe njegovog čitanja, koji otkrivaju izuzetan autorski senzibilitet demonstriran na kontrapunktu ljudskog intimnog prostora i aktuelnog društvenog okruženja. Čitanje tvog četveroknjižja predstavlja metaforični hod po Mebijusovoj traci, pri čemu je zaokružena jedna cjelina, a da se nije došlo u tačku ishodišta započetu kratkim romanom ‘U potpalublju’. Mada ‘Duhovi’, na prvi pogled, nude stilski povratak ‘Potpalublju’, prije svega izražen u dugoj rečenici čijim nas narativnim serpentinama vješto vodiš u filozofskom naporu traganja za smislom postojanja, završni dio tematskog opusa se razlikuje po tome što predstavlja zrelog i formiranog autora proživljenih rečenica i izraženog senzibiliteta prema društvenoj stvarnosti. U ‘Duhovima’ si uspješno otklonio dvije manjkavosti prvog romana koje su, čini mi se, i tebe morile, a odnose se na njegov neimponirajući obim i strukturu rečenice mladog autora koje se povremeno mogu tumačiti literarnom pozom. Roman ‘U potpalublju’ je, svedenom formom uz maestralan osjećaj za društvenu temporalnost, pokazao da se u korijenu velikih tema nalazi intimna drama ‘malih ljudi’. Cjelokupna iščašenost historijskog trena ogleda se u društvenoj dihotomiji i paradoksu da su ‘narkomani i društveni marginalci’ u moralnom smislu predstavljali najbolji dio ondašnje (a možda i današnje) Srbije. Svakako puno više od prosječnog stanovnika zagledanog u vođu s upitnom vidnom i nakaznom moralnom percepcijom. ‘Duhovi’ svode račune na sasvim drugačijoj iskustvenoj ravni, potvrđujući da se u proteklih trideset godina autoru dogodio život. I to puno brže nego je bio svjestan, možda i zbog činjenice da su se geopolitičke okolnosti mijenjale, ali je Srbija u osnovi ostalo nepromjenjeno društvo. Zašto je to tako, upravo sugeriše tvoj rukopis. Srbija je, od devedesetih pa naovamo, u metaforičnom smislu ostrvska zemlja nastanjena neplivačima. Cjelokupno društvo tvrdoglavo odbija da se suoči sa vlastitom odgovornošću za tragične događaje nakon disolucije nekadašnje zajedničke domovine. Nisam siguran da je neko drugi u srpskoj literaturi na sličan način govorio o čitavom spektru masovnih zločina počinjenih od strane srpskih vojnih i paravojnih jedinica i u tom smislu je tvoj imponirajući društveni aktivizam neodvojiv od književnog djelovanja. Istinsko suočavanje s prošlošću ne trpi uslovljavanja i prezire princip tu quoque. Ti si svjedok nesretnih događaja i svoj rukopis pretvaraš u vaninstitucionalnu formu suočavanja s prošlošću. Tetrologija Cloaca Maxima ima neospornu umjetničku vrijednost, jer je tvoja literarna magija spremna komunicirati na univerzalnom nivou promovišući ideju humanizma. Tvoje knjige su javno dostupan stenogram duboko intimne ‘komisije za istinu i pomirenje’ jer u svojoj osnovi nudi širok iskustveni narativ, priznanje kolektivne odgovornosti i svakom stranicom izražava kajanje nad zločinima galantno sponzorisanim od strane državnog aparata. Ma koliko paradoksalno zvučalo, za mene si ‘istinski patriota’ (bez obzira na averziju koju ova isprofanisana sintagma nosi) kojeg srpska ignorantska javnost zasigurno percipira kao veleizdajnika. U tome se krije otužna tragikomičnost cjelokupne situacije. Kultura naroda, tradicija, mitovi, crkveni narativi i društvena dekonstrukcija stvarnosti su, nažalost, učinili najveći dio zajednice nesposobnom da percipira zločine iz ratova devedesetih, izuzev ukoliko se ne radi o NATO bombardovanju Srbije. A da insistiranje na ekskluzivnoj poziciji žrtve vodi ka produbljavanju nerazumijevanja najbolje smo svjesni ovdje u Bosni. Književna zavodljivost ‘Duhova’ ogleda se i u alternativnim stilskim pristupima kojima si dočaravao pojedinačne likove i oni (stilom i formom) zaista korespondiraju s protagonistima romana (…) ‘Duhovi’ na književno izbalansiran način zatvaraju sage pojedinačnih likova, potvrđujući davnouočenu istinu postratnog Sarajeva da ‘niko nije preživio rat, samo smrt ima odgođeno djelovanje’ (…) Za dosad napisano ti srčano čestitam, akcentirajući posebnu književnu vrijednost završnog romana četveroknjižja – izvrsnih i imponujućih ‘Duhova’.
Drugarski pozdrav,
Almir“
Drago mi je da sam istrajao u čitanju tvoje tetralogije, jer je završni roman ‘Duhovi’ pružio istinsku satisfakciju za uloženo vrijeme, uz književni doživljaj koji se kolokvijalno veže za tzv. ‘vrhunsku literaturu’ (…) Pri tome mislim na sve nivoe njegovog čitanja, koji otkrivaju izuzetan autorski senzibilitet demonstriran na kontrapunktu ljudskog intimnog prostora i aktuelnog društvenog okruženja. Čitanje tvog četveroknjižja predstavlja metaforični hod po Mebijusovoj traci, pri čemu je zaokružena jedna cjelina, a da se nije došlo u tačku ishodišta započetu kratkim romanom ‘U potpalublju’. Mada ‘Duhovi’, na prvi pogled, nude stilski povratak ‘Potpalublju’, prije svega izražen u dugoj rečenici čijim nas narativnim serpentinama vješto vodiš u filozofskom naporu traganja za smislom postojanja, završni dio tematskog opusa se razlikuje po tome što predstavlja zrelog i formiranog autora proživljenih rečenica i izraženog senzibiliteta prema društvenoj stvarnosti. U ‘Duhovima’ si uspješno otklonio dvije manjkavosti prvog romana koje su, čini mi se, i tebe morile, a odnose se na njegov neimponirajući obim i strukturu rečenice mladog autora koje se povremeno mogu tumačiti literarnom pozom. Roman ‘U potpalublju’ je, svedenom formom uz maestralan osjećaj za društvenu temporalnost, pokazao da se u korijenu velikih tema nalazi intimna drama ‘malih ljudi’. Cjelokupna iščašenost historijskog trena ogleda se u društvenoj dihotomiji i paradoksu da su ‘narkomani i društveni marginalci’ u moralnom smislu predstavljali najbolji dio ondašnje (a možda i današnje) Srbije. Svakako puno više od prosječnog stanovnika zagledanog u vođu s upitnom vidnom i nakaznom moralnom percepcijom. ‘Duhovi’ svode račune na sasvim drugačijoj iskustvenoj ravni, potvrđujući da se u proteklih trideset godina autoru dogodio život. I to puno brže nego je bio svjestan, možda i zbog činjenice da su se geopolitičke okolnosti mijenjale, ali je Srbija u osnovi ostalo nepromjenjeno društvo. Zašto je to tako, upravo sugeriše tvoj rukopis. Srbija je, od devedesetih pa naovamo, u metaforičnom smislu ostrvska zemlja nastanjena neplivačima. Cjelokupno društvo tvrdoglavo odbija da se suoči sa vlastitom odgovornošću za tragične događaje nakon disolucije nekadašnje zajedničke domovine. Nisam siguran da je neko drugi u srpskoj literaturi na sličan način govorio o čitavom spektru masovnih zločina počinjenih od strane srpskih vojnih i paravojnih jedinica i u tom smislu je tvoj imponirajući društveni aktivizam neodvojiv od književnog djelovanja. Istinsko suočavanje s prošlošću ne trpi uslovljavanja i prezire princip tu quoque. Ti si svjedok nesretnih događaja i svoj rukopis pretvaraš u vaninstitucionalnu formu suočavanja s prošlošću. Tetrologija Cloaca Maxima ima neospornu umjetničku vrijednost, jer je tvoja literarna magija spremna komunicirati na univerzalnom nivou promovišući ideju humanizma. Tvoje knjige su javno dostupan stenogram duboko intimne ‘komisije za istinu i pomirenje’ jer u svojoj osnovi nudi širok iskustveni narativ, priznanje kolektivne odgovornosti i svakom stranicom izražava kajanje nad zločinima galantno sponzorisanim od strane državnog aparata. Ma koliko paradoksalno zvučalo, za mene si ‘istinski patriota’ (bez obzira na averziju koju ova isprofanisana sintagma nosi) kojeg srpska ignorantska javnost zasigurno percipira kao veleizdajnika. U tome se krije otužna tragikomičnost cjelokupne situacije. Kultura naroda, tradicija, mitovi, crkveni narativi i društvena dekonstrukcija stvarnosti su, nažalost, učinili najveći dio zajednice nesposobnom da percipira zločine iz ratova devedesetih, izuzev ukoliko se ne radi o NATO bombardovanju Srbije. A da insistiranje na ekskluzivnoj poziciji žrtve vodi ka produbljavanju nerazumijevanja najbolje smo svjesni ovdje u Bosni. Književna zavodljivost ‘Duhova’ ogleda se i u alternativnim stilskim pristupima kojima si dočaravao pojedinačne likove i oni (stilom i formom) zaista korespondiraju s protagonistima romana (…) ‘Duhovi’ na književno izbalansiran način zatvaraju sage pojedinačnih likova, potvrđujući davnouočenu istinu postratnog Sarajeva da ‘niko nije preživio rat, samo smrt ima odgođeno djelovanje’ (…) Za dosad napisano ti srčano čestitam, akcentirajući posebnu književnu vrijednost završnog romana četveroknjižja – izvrsnih i imponujućih ‘Duhova’.
Drugarski pozdrav,
Almir“
Autor: Almir Alić
Izvor: vladimirarsenijevic.com
Izvor: vladimirarsenijevic.com
