Roman „Beogradski trio“ (u podnaslovu „građa za roman“) Gorana Markovića, iako svojom temom, rezolucijom Informbiroa i Golim otokom može djelovati kao već mnogo puta ispričana priča o tom neveselom i mučnom periodu jugoslovenskog socijalizma, kada pritisak i prijetnje izvana postaju prilika za brutalan obračun sa političkim neistomišljenicima unutar zemlje, ostvarenje je koje pokazuje da za vještog autora zapravo nema teme koja se može smatrati deplasiranom. Svaki tematski okvir postaje privlačan ukoliko je pripovjedački dobro izveden, tačnije ako se traga za onim autentičnim pukotinama priče koje pred čitaocem oživljavaju jedno vrijeme i njegove aktere u umjetnički uvjerljivom postupku.

Dokumentarni registar

Svoju priču o razlazu Komunističke partije Jugoslavije sa Kominternom te unutrašnjim potresima u Jugoslaviji koji su nakon toga uslijedili (prijeteći da novonastalo društvo već u njegovom začetku pocijepaju i odvedu u pakao još jednog rata) Marković donosi ispripovijedano u dokumentarnom i kriptodokumentarnom registru. Autor kompoziciono sklapajući ovaj roman kao niz ulančanih dokumenata, pisama, izvještaja, dnevničkih zapisa, diplomatskih prepiski, službenih zabilješki, depeša i drugih tekstova gradi dinamičnu romanesknu strukturu koja povijesno razdoblje razlaza Tita i Staljina prikazuje u njegovim krajnjim konzekvencama. No, da bi jedna takva priča bila više od još jednog svjedočenja, sakupljanja i slaganja dokumenata o radu Udbe, potkazivanjima, odvođenju i zaista sumnjivih, ali i onih potpuno nevinih, isljeđivanjima i famoznim dopunama zapisnika (u kojima je uhapšenik da bi dobio priliku za rehabilitaciju morao prijaviti bar još jednog saradnika u radu protiv države), nužno je da unutar nje, pored tematskog, postoji i neki drugi kohezioni faktor koji će narativu dati priliku da se od dokumentiranja jednog hirovitog perioda prošlosti razvije u umjetnički pokušaj da se razumije jedno po mnogo čemu smutljivo i prijelomno vrijeme.

Marković stoga, da bi se zaobišla ta dokumentarna suhoparnost, kao junaka svog romana, oko kojeg se kao oko namagnetisanog polja sakupila sva sila faktografskih činjenica o razdoblju nakon Rezolucije, uzima jednog od službenika britanske ambasade u Beogradu oličenog u liku proslavljenog pisca Lawrencea Durrella. Ovaj književnik, ljubitelj razuzdanog umjetničkog života, prijatelj Henryja Millera i zanesenjak kakvi samo umjetnici znaju biti, u Beograd stiže nakon svoje neuspjele diplomatske službe u Buenos Airesu. Kroz zvanične britanske dokumente pripovjedač nam pokazuje da je Durrell označen kao hirovit čovjek, neposredan u komunikaciji i nestalan u svojim odlukama. Međutim, on je nezaposlen, i služba MI6 donosi odluku da bi ga, uprkos njegovoj ne blistavoj reputaciji, trebalo angažovati u Jugoslaviji u trenutku kada se sukob sa Staljinom zahuktava. Durrell u Beograd dolazi kao čovjek koji treba stupiti u kontakt sa pripadnicima četničkog pokreta, te za potrebe MI6 organizovati njihov rad, kako bi, ukoliko se ukaže prilika, djelovali na terenu i zbacili vlast Komunističke partije Jugoslavije.

Prateći zakulisnu radnju tajnih službi, prepisku ambasadora, diplomatske depeše i privatne zabilješke protagonista svog romana, Marković u širokom luku, iz različitih perspektiva, u jednoj polifoniji dokumenata, daje svu pozadinu nemira koji potresaju Jugoslaviju s kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća. Činjenica da se zaista radi mahom o faktografskoj građi, tačnije da je Durrell stvarnosno službovao u Beogradu kritičnih godina (o čemu postoji i anegdota u kojoj se navodi kako je iz Trsta dovezao limuzinu koju je, dovezavši je pred Beli dvor, htio prodati lično​ Titu), otvorila je mogućnost da se pisac kolažnim slaganjem dostupnih dokumenata vješto poigrava istorijom i njenim akterima, tražeći ona iskrivljenja koja mu omogućavaju da unese dinamiku fikcije i groteske. Tačnije, samim izborom dokumenata, njihovim vještim kombinovanjem i time promjenom perspektiva gledanja na Durrellovu ulogu u Beogradu, kao i na cijeli koloplet odnosa i akcija uzrokovanih rezolucijom Informbiroa, Goran Marković otvara sebi kao pripovjedaču priliku da stvori amalgam činjenica, fikcije i dokumentarne građe koja funkcioniše kao dinamično romaneskno tkivo. Tim postupkom se postiže da mnogi stvarni događaji, posmatrani sa ove distance, a vješto umetnuti u tok ove priče, danas djeluju kao izmišljeni, a zapravo suštinski razobličavaju jedno nesigurno vrijeme.

Ljubavna priča

Taj nominalno žanrovski okvir špijunskog trilera ovdje ipak predstavlja samo jedan segment radnje. Da bi priča dobila na dodatnoj snazi potrebno je neko iščašenje. Marković ga pronalazi u ljubavi, preciznije tako što svog junaka Durrella dovodi u vezu sa Verom, ženom jugoslovenskog funkcionera Borislava Tankosića koji je interniran na Goli otok. Došavši u Jugoslaviju sa nevjenčanom suprugom Evom Durell, kao nepopravljivi zavodnik, nakon jednog neuspjelog časa srpsko-hrvatskog sa Verom započinje romansu. Dok njegovi pokušaji da izvrši svoj tajni zadatak na terenu iz dana u dan u diplomatskoj prepisci bivaju označeni kao neuspješni i sumnjivi, on se upušta u očijukanje sa Verom i dolazi u različite neprilike sa vlastima i drugim osobljem diplomatskog kora. Svoj vrhunac ova priča dobija Verinim odvođenjem, kao žene informbirovca, u zatvor Ramski rit, a potom na otok Sveti Grgur. Durrell prihvata brigu o njenoj maloljetnoj kćerki i bez mnogo opreza radi sve kako bi je oslobodio. Autor Goran Marković sve to pred čitaoca donosi tako što kroz mrežu smjenjivanja dokumenata osvjetljava Durrellovu ulogu, nikad ne pripovijedajući kao sveznajući pripovjedač o njemu, već gradeći dinamičnu priču izmjenom rakursa kroz koje njegov glavni junak prolazi kao onaj koji se pominje u dokumentima. Uvodeći pisma Durrellove supruge Eve, koja ona piše svojoj majci u Oxford, zatim dnevnik koji Vera vodi, potom kombinujući izvode iz romana ovog britanskog pisca, ali i brojne druge službene i diplomatske zabilješke, one stvarne i one fikcionalizirane, Marković osvjetljava više različitih slojeva vremena o kojem pripovijeda.

Vidjećemo u jednom trenutku kako funkcioniše tortura na Golom otoku, kako se unutar njega razvijaju različiti nivoi zatvorskog sukobljavanja i oblici isljeđivanja, ali i kako rade mehanizmi diplomatskih i špijunskih kanala, prodefilovaće kroz ovaj roman i Jovo Kapičić, i Aleksandar Ranković, i Koča Popović i mnoga druga istoriji poznata imena. Goran Marković ispripovijedao je priču koja svojim osnovnim tokovima neodoljivo podsjeća na ono što su već davno Mirko Kovač i Danilo Kiš donijeli u svojoj prozi. Iako Markovićev roman nesumnjivo nosi jedan uspio i umjetnički relevantan pogled na tu prošlost ovih prostora, mnogi segmenti njegove knjige nužno upućuju na te literarne preteče. No, bez obzira na to koliko nas lik Borislava Tankosića, u svom odbijanju priznanja, podsjećao na mahove na Borisa Davidoviča, i koliko god se neka stilska rješenja o temi Udbe i njenih isljednika koja donosi ova knjiga ogledala u kovačevskim zamasima u propitivanju karaktera tih sumanutih i mračnih likova, „Beogradski trio“ je roman koji ovu temu iznimno uspješno i dinamično iznova vraća u književnost.

Goran Marković uspješno je ovim romanom zaronio u jednu od bolnih rana prošlosti ovih prostora, koja je za mnoge bila porodični pakao koji je i do danas ostao kao dubok trag jedne kolektivne nesreće i ideoloških pomućenja. Sve to, dakako, umjetnički dojmljivo i precizno izvedeno.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba