Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Opet hajduci

Opet hajduci - slika 1
Na samom početku romana „I živ i mrtav“, jedan od aktera čita novine Vreme (docnije će se pojaviti i Pravda). Vreme je jedan od najvažnijih okvira povesti pred nama, a ta povest hibridna dokumentarna priča –  rekonstrukcija vremena i ljudi, upravo u svom vremenu.

Postupkom ređanja pojedinosti ili detalja-elemenata stvarnosti i hronike, Ivan Zlatković uvodi čitaoca u vreme svojih junaka – hajduka, njihovih jataka i žandarmerijskih oficira, u Srbiji, između dva svetska rata. Lokaliteti: Risovača, Venčac, Bukulja itd. upućuju čitaoca na Aranđelovac. U romanu Varoš, docnije će se kao prostor romana proširiti i prema zapadu i prema istoku Srbije, a odeća i oprema junaka, kao u kostimima pozorišta, dočarava modu i duh vremena Zlatkovićeve povesti. Okvire vremena i društva obeležiće i slikovite marke oružja, dvogleda i cigareta, kao i status aktera i njihovih zanimanja.

„Tri meseca ranije“, kao u filmskoj tehnici, retrospektivno se pred čitaocem pojavljuju „akcione“ scene obračuna žandara sa hajducima – dokumentarni vremeplov prelazi u dinamičnu „radnju“, čiji izvor bi mogle biti one novine s početka, jer pisac svoju verodostojnost i „poznavanje prirode i društva“ bazira na podacima – novinskim, arhivskim, usmenim, kojima se dočarava vreme. U smenjivanju tih planova: dokumentarnih i akcionih, odvija se roman „I živ i mrtav“.

Posebnu dinamičnost pripovedanja u ovoj povesti stvaraju dramske scene, dijalozi, razgovori i razuđen govorni jezik. Ti dijalozi odvijaju se u specifičnoj scenskoj tami, na rubovima okršaja ili u tamničkim okolnostima. Kolorit i zgusnutost tih scena dočarava svojevrsna pripovedačka poezija, donekle srodna ćosićevskoj metaforici u „Korenima“: Njemu tmuša pokulja u glavu; Noć se namrštila; Napolju je kiša zavijala i ujedala; Dan se cedi kao rasol...

Filmska dinamika intonira način prikazivanja hajduka u akciji. U akciji – na delu i u govoru, senče se njihovi „razbojnički“ karakteri. Jedan od njih, tehnikom „skaza“ pripoveda o pljačkanju kuće varoškog trgovca. Hajdukov govor ima dimenzije svedočenja. A celo poglavlje uokvireno je dokumentovanjem iz novina: „Piše u Pravdi“. Svedok pripoveda i narednu pljačku, sa ubistvom – iz pojedinosti sećanja, replika, upravnog govora sastavljaju se slike u priču. Okvir tog svedočenja predstavljaju lik i istorija doktora Tanasjeva, ruskog emigranta posle Oktobarske revolucije, još jedna dimenzija vremena, kao okvira romana.

Pored podnarednika Savića i hajduka Jovaša, koji su glavni akteri suprotstavljenih strana, u romanu se pojavljuje još nekoliko portreta koje je, kao u starinske okvire ovalnih fotografija, ucrtao umetnik pripovedanja. To su: Jagoda i Đuka Krompir. Zlatković ume, u nekoliko poteza, da „sreže“ lik, recimo Cigančice iz Bukovika:  „Slatka kao kocka crnog šećera. / Ime joj je bilo Lilika. / Mirisala je na zumbul. / Imala je istetovirano srce ispod stomaka. Jovaš je zbog nje prvi put uzeo pištolj i krenuo u pljačku.“ Rečenice nisu slučajno poređane jedna ispod druge: grafičkim oblikom pisac sugeriše njihovu poetsku dimenziju.

U zgusnutu pripovedačku materiju pisac je ugradio i tamni, patinirani etnografski sloj šumadijskog sela, koji se jezički i  realistički dopunjuje sa istorijskom građom – okvirom psihodeličnog trepeta što sluti smrt, svirepost, klanje, pljačku... U etnografski materijal spada i jezička građa – izreke „Kletve i psovke“, ali i drevni motiv mape sa blagom.

Povratak hajduka u srpsku književnost uvek ima svoja iskušenja, počev od epskih predstava iz klasične poezije hajdučkog ciklusa, pa preko književno-umetničkih ogleda i metamorfoza likova u romanima Janka Veselinovića, Svetolika Rankovića i Branislava Nušića. Zlatković se, u tom smislu, realističkom potkom nastavlja na Rankovića, ali modernim postupkom oblikuje građu na svoj, umetnički savremen način, s elementima stripa, albuma, feljtona.

„Likovni prilozi i fotografije“ govore jezikom dokumenata i slikovito dopunjuju ovaj poetski roman. Tek u svetlosti te građe, čitalac shvati nedostižnu čaroliju pripovedanja koju ova proza poseduje u svom obilju.

Autor: Dragan Lakićević
Izvor: Književne novine

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Ivan Zlatković

Ivan Zlatković

Ivan Zlatković je rođen 1962. godine u Nišu. Diplomirao je, specijalizirao, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Objavio je do sada sledeće knjige: Antologija narodnih pesama o Marku Kraljeviću (koautorska knjiga s Milanom Lukićem), Beograd 1996; Beograd: Zavod za udžbenike, 2005 (drugo izdanje). Povratak (roman). Beograd: Plato, 2003, 2005 (drugo izdanje). Epska biografija Marka Kraljevića. Beograd: Rad, KPZ, Institut za književnost i umetnost, 2006; Beograd: Zavod za udžbenike, 2011 (drugo izdanje). Šuma (pesnička zbirka). Beograd: Rad, 2007. Sintetičari (roman). Beograd: Laguna, 2010. Crno pile koje beži (roman). Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2013. Živi i radi u Aranđelovcu.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com