Napomena: intervju je objavljen 2010. godine, nakon prvog objavljivanja romana.

---

Jedan od romana koji su zasigurno obilježili proteklu književnu godinu u regiji jeste i roman „Adio, kauboju“ Olje Savičević Ivančević. Ono po čemu ova knjiga odskače od ostatka književne produkcije jeste stilska dorađenost i izbalansiranost. S te strane mogli bismo reći da „Adio, kauboju“ nema slabog mjesta. Svaka riječ ima svoje mjesto, a svaka rečenica i pasus jasnu mjeru. Priča je ta koja će vas odvesti u Dalmaciju kakvu ne poznajete, onu Dalmaciju koja se ne upoznaje na ljetovanjima. O svemu tome Olja progovara u našem malom „5 pitanja“ intervjuu.

Ti si jedna od rijetkih osoba koja je uspjela prikazati Dalmaciju upravo onakvu kakva jeste. To nije Dalmacija vina i mora iz šlagera Olivera Dragojevića već jedan pomalo šizofren i prilično težak prostor u kojem je lijepo bivati, ali teško živjeti. Zašto je tako teško opisati Dalmaciju i Dalmatince upravo onakvima kakvi jesu?

Mnogi se osjećaju kao da su nešto izdali ako su kritični prema Splitu, Dalmaciji, drači, jajetu usorbulu, Hajduku i didovon tovaru. Čak i neprikosnoveni društveni kritičari teško će taknuti u lokalne svetinje. Nema osinjeg gnijezda do rodnog gnijezda. Ali nikad nisam mogla pristati na to da mi mala i konzervativna sredina uzima i određuje mjeru, to bi me ubilo. S čovjekom koji se ne zna sam sebi nasmijati i narugati nešto nije kako treba, a ista je stvar i sa sredinom. Jako volim pjesme i priče o lijepim stvarima, privatno sam sentimentalna preko granica dobrog ukusa, ali ne simpatiziram proizvođače i dilere zavičajnog kiča, nacionalnog i regionalnog, pogotovo u umjetnosti, književnosti. U to ne spada samo hrvatski, srpski ili bosanski ili dalmatinski, nego i jugoslavenski, balkanski kič. Sve što je lažno, iskonstruirano, stereotipno, crno-bijelo i naci-patetično, ali unosno, ima publiku i zagovarače.

Dalmacija je prošla svoj „stjenoviti“ put, koji je uvijek išao mimo turističkih ruta, od ljudi koji su „driti ka kolone“ do repatrijarhalnog domoljublja tipa „nek ti kušin bude stina“, pa sve do najnovijeg hita iz splitskog undergrounda „nek tebi kušin bude stina – pizda ti materina“. Između te tri „stine“ živi ova današnja Dalmacija, razapeta između nekakvih prošlosti koje ne postoje osim u šlagerima, budnicama i davorijama, i budućnosti koja nikako da dođe.

Četvrta je, pak, ona stina što bi mi moguće doletjela u glavu da sam muško – eto to je jedna (i, vjerojatno, jedina) pozitivna tekovina patrijarhata.

Kuda je zapravo, i zbog čega, otišla Ruzinava iz „Adio, kauboju“? Je li razlog taj prekrasni, a ukleti prostor i isti takvi ljudi?

Prostor je ljepši nego što je to uobičajeno – prava šteta što ne možeš s palmom popit kavu. Ljudi su svugdje na svijetu gramzivi i preplašeni, ali svugdje se nađe nekoliko dobrih i pametnih nerazumnika, pa tako i doma. Iako je jedan kritičar slabovido zapisao da je Ruzinava otišla u nekakvu ekonomsku emigraciju, to nema veze. Ona je otišla bilo gdje gdje može biti slobodna, od svoje prošlosti i od klaustrofobičnog prostora kakav Hrvatska jest, iako joj je jasno da na nekom Zapadu može bit samo „bijelo roblje“. Ispada da izvan ideje o sreći nema sreće za idealiste, zato je sloboda u lutanju, potrazi, a ne u nalaženju. Ruzinava je otišla da bi lutala i to joj je, s obzirom na to da ima dvadeset i nešto, najbolje što je mogla napraviti i što mnogi mladi koji se ne žele živi zakopati u ove male svjetove u kojima su se slučajno rodili, u stvarnom životu i rade. Za razliku od nje, ja sam uvijek ostajala, i otimam se kako znam.

S obzirom na to da je ovo tvoj prvi roman, kako bi opisala proces pisanja romana u odnosu na pisanje priča i pjesama?

Naradila sam se i namučila svih oko sebe, ali to mi sada izgleda kao jedan krasan, doduše pomalo neurotičan, period u kojem sam popila puno crne kave i zelenog čaja. Uglavnom, što se pisanja tiče, pamtim samo sretne dane.

Najzanimljivije je bilo istraživanje, vestern kao žanr sam dosta iscrpla, ali prvenstveno špageti-vestern koji je i parodija žanra, pa nosi i takvu etiku i estetiku, prljaviju, stripovsku, skoro pa oprečnu klasičnom vesternu.

Kod nas je važnije tko i što piše, nego kako piše, jer te kakvoća ne prodaje nego ime i tema, a prodaja je jedino što je danas važno izdavaču. S obzirom na to da je za mene književnost i pitanje jezika, nema opravdanja za nerad na tom jeziku ako si pisac, za nedostatak istraživačkog duha ako si umjetnik, pa da je priča najveličanstvenija na svijetu. I obrnuto vrijedi isto: daj mi priču, dobru i zanimljivu, a ne stilsku vježbu. To dvoje je neka moja, ajmo reć, autopoetika. Ne tvrdim da mi uvijek uspijeva.

Tko je gospođa 0?

Gospođa 0 je ništica, smrt nečeg što je bilo prije, ali i početak nečeg novog. Ne mislim pritom, naravno, na nekakav zagrobni život ili bilo što slično, nego na novi život, nadam se bolji. U romanu smrt uzima različita obličja i identitete: majmuna, papagaja i autora (autorice), a oni svi zapravo oponašaju stvarnost, imitiraju, tako da je igra s identitetima dvosmjerna.

Svidjelo mi se, u ironičnom smislu što su 0 i O slični znakovi.

Što trenutno rade Olja, Ruzinava i sestra iz romana „Adio, kauboju“?

Ruzinava je dala otkaz u onom meksičkom restoranu u Berlinu i s nekim zgodnim momkom dubokog glasa otišla u pravi Meksiko u Tijuanu, recimo, gdje danju spava i surfa na valovima, a noću radi kao konobarica i možda piše priče iza šanka. Njena cinična sestra postala je ravnateljica u svojoj školi, povremeno se viđa s bivšim suprugom i povremeno vodi računa da njihova majka, sklona čašici, ne posuši kućni bar.

A ja pišem trenutno neke kratke priče, i popularno kazano: paralelno radim na nekim projektima, dosta čitam i čim mi se pruži prilika putujem, eto, ništa posebno. I družim se s kćerkom. Ljeti plovim s posadom koja osim nas dvije uključuje muža i mačka, a skloni smo prihvatiti i druge mornare. To je moja družina.

Autor: Marko Tomaš
Izvor: zurnal.info