Duže od jedne decenije Goran Petrović je, skrajnut od buke ne naročito uzbudljivog književnog života (barem kada je o kvalitetu većine napisanog i objavljenog riječ), tiho radio na svom magnum opusu, čekajući pravi trenutak za ponovni izlazak pred čitaoce. Najzad su se pojavila prva dva naslova velikog ciklusa – romana delte – koji predstavljaju dio, kako s vremena na vrijeme pisac nagovijesti, desetotomnog, a možda i obimnijeg romanesknog niza. Osjeća se u atmosferi čitalačke zajednice tiha svečanost trenutka izazvana povratkom jednog od najvoljenijih savremenih srpskih pisaca u knjižare, donekle prigušena dalekim hukom aktuelne istorije, koji sve snažnije odjekuje. Otuda se sa blagim otporom počinje čitanje ovih, inače sasvim predusretljivih i komunikativnih knjiga: potrebno je očima i ušima vremena da se priviknu, kao na susret sa dugo željenim, već godinama odsutnim bližnjim, najzad pristiglim među svoje. Nakon što prva zaslijepljenost radošću prođe, počinju se razgovijetnije razaznavati riječi dragog povratnika, koji potanko pripovijeda o onome što je u svijetu i vijeku vidio i čuo.

Petrovićev pripovjedač putovao je u dalju istoriju, a blisku geografiju: u pozni srednji vijek, po različitim krajevima Mediterana i po unutrašnjosti Balkanskog poluostrva. Prvi tom smješten je na potezu od Napuljskog zaliva do gradića Amalfi, u gornji dio Kraljevstva dviju Sicilija – u raj u kome đavoli obitavaju – kako to podneblje od davnina sami njegovi stanovnici imenuju. U izvjesnoj mjeri, možda i bez hotimičnog nastojanja (ali kod Petrovića se to nikada ne zna – ukoliko je uopšte bitno), priča „Papira“ je između ostalog uzbudljiva ilustracija tog gnomskog paradoksa o jednom od najljepših krajolika Sredozemlja. Drugi tom, „Ikonostas“, mapira gradove i naselja od Beograda, Sera, Atine, Svete Gore i ostalih važnih tačaka istočnog hrišćanstva, čija se sudbina na karti Evrope drugim romanom umjetnički inventivno ispisuje. Očito je da prvi publikovani dijelovi Petrovićeve romaneskne delte, svaki ponaosob, metonimijski ocrtavaju dva civilizacijska kruga, koji se na zahvaćenom dijelu kontinenta susreću i intenzivno prožimaju. U njima je kroz suptilno ukrštanje pripovijednih tokova naznačena dalja moguća putanja ciklusa, u kojem je izvjesno očekivati razgranatu literarnu viziju tog kulturološko-istorijskog dodira.

Važno je, međutim, odmah istaći da ambicioznost obima i zahvata Petrovićevih romana ne posjeduje odbojnu ponesenost višetomnih saga, bilo da je o raskošnim dvorovima prošlosti, ili o bezdušnim obitavalištima sadašnjosti riječ. Naprotiv: ovde se na petrovićevski prepoznatljiv, recimo topao način, sudbina niščih, a istovremeno paradoksalnih izabranika, prepliće sa sudbinama velikaša, između kojih trepere nevidljivi talasi povijesti, stvaralački suvereno fiksirani u pričama ova dva djela.

I „Papir“ i „Ikonostas“ počinju portretima ljudi naročitih sposobnosti: u prvom slučaju mladog pjesnika, koji će završiti među desetoricom književnika sakupljenih za povorku kraljice Đovane u njenom pohodu na srce svog izabranika Pandolfela. U drugom, riječ je o siromašnom pastiru Dovolji, čija će neobično jasna dalekovidost biti put ka dvoru despota Stefana, gdje će ga dovesti vladarev učitelj Konstantin Filozof u službu posmatrača brodova duž Save i Dunava. Očigledan je paralelizam i na vremenskoj i na strukturnoj ravni: isto doba u dvije prestonice ondašnje Evrope, i mali čovjek koji nenadano dolazi na viši položaj zaslugom urođenog dara, odnosno istog takvog nedostatka. Međutim, dok je u „Papiru“ glavni junak angažovan na ostvarenju vladarkinog hira da od kongregacije „dei Cartari“, udruženja proizvođača i prodavaca najfinije hartije koju su isključivo po preporuci i sasvim ekskluzivno mogli da nabave rijetki i izabrani potrošači, dobije dragocjeni papir kako bi se napisalo najljepše pismo na najljepšoj podlozi; u „Ikonostasu“ je Dovoljin zadatak od opštijeg interesa – nadgledanje rečnih krijumčara, što će se na kraju prometnuti u posao od još veće važnosti za pripadajuću zajednicu.

Čitava radnja „Papira“ staloženo teče ka famoznom pismu koje treba ispisati, dočim je priča „Ikonostasa“ isto tako koncentrisana na mistično putovanje čudotvorne ikone ka dvorcu despota Stefana. Od čega je na kraju sačinjen papir za do sada nenapisane ljubavne riječi i koje će to riječi biti; odnosno, u kom pravcu će neobični put ikone okrenuti Dovoljinu sudbinu i sudbinu države u čijoj je službi, nisu u nadležnosti kritičara da otkriva sada potencijalno zainteresovanom čitaocu. Čitalac sve to treba da čuje od pisca, jer je riječ o romanima zasnovanim na starom dobrom modelu pripovijedanja uzbudljivo sklopljenog sižea sa majstorski učinjenim obrtom na kraju. Sve je koncentrisano u pripovijedanju, sve u gotovo zaboravljenom načinu da se građa oneobiči nenametljivo alegoričnim prizvukom, čiji se tonovi tek pričuju po kutovima ispričanog. Cio tok naracije na literarno volšeban način nagovještava da tu nije riječ samo o onome što se pripovijeda, da sve to znači još nešto drugo i da vodi u nekom drugom pravcu od bilo čega što bi se u svakom momentu moglo pomisliti ili pretpostaviti. „Papir“ i „Ikonostas“ su dva djela (ili bolje dijela) sa čijeg se konca najednom otvara sasvim novi horizont prema pročitanom, kada priča postaje obasjana posve drugačijim smisaonim svjetlom.

Kako pripadaju široj cjelini, puno značenje ovih naslova prirodno će se otkriti tek kada se najzad nađu u osmišljenom kontekstu ukupnog romanesknog ciklusa. Oni se mogu čitati i kao knjige za sebe, svaki ponaosob, kao zaokružena i dovršena priča. Međutim, baš kao što je prethodno istaknuta karakteristika tajnovite značenjske sugestivnosti sveprisutna i čini jednu od glavnih komponenti umjetničke vrijednosti, otuda i čitalačkog zadovoljstva, tako i njihova trenutna izdvojenost iz niza kojem pripadaju tek nagovještava dalji vidik, u kojem se još uvijek ništa ne može, kao što bi to mogao glavni junak „Ikonstasa“, jasno razaznati. Kako je u pitanju „roman delta“, za sada je za očekivati nekoliko narativnih rukavaca, koji pripadaju istoj matici, a koji se međusobno slivaju jedan u drugi, ponovo se odvajajući, sve dok se najzad ne uliju u isto more. Koje rijeke su dio i kuda su upućeni, još uvijek se ne zna – možda u pravcu vijekova dolazećih za petnaestim stoljećem, prikazanim u prva dva dijela. Nesumnjivo je ipak jedno: već se čuje šum talasa nabujalog romanesknog okeana, koji će, kada se svim kracima delte stigne do ušća, moćno zapljusnuti obalu srpske književnosti.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Politika (Kultura umetnost nauka)