Pisac koji je upravo dobio prestižno „Pero despota Stefana Lazarevića“ u svom najnovijem romanu „Jedro nade“ bavi se mornarskom majicom, fenomenom koji je nejpoznatiji, najseksualniji i najavanturističkiji modni dezen na svetu, a sebe opisuje kao jedanaestu generaciju u plavookoj bokeljskoj familiji.

Da li ste se nadali da ćete dobiti nagradu "Pero despota Stefana Lazarevića"?

Nisam, ali me čini ponosnim što mi je uručena u porti manastira Gračanica. Upoznao sam tamo mnogo dobrih ljudi, što je takođe nagrada. Ustanovio sam da vjeruju da sam dobar, što je takođe nagrada.

Dobitnik ste sedam prestižnih književnih priznanja, pa i "Majstorskog pisma" za životno delo. Koliko vas nagrade obavezuju?

Obavezuju me, jer sam odgovoran čovjek. Zato sam roman „Jedro nade“ i pisao toliko dugo, da bi bio bolji od 6 puta nagrađivanog „Lutajućeg Bokelja“. Mislim da sam opravdao povjerenje, ta da je pred nama u književnom smislu uspjelije djelo.

Na veoma zanimljiv način ispričali ste istorijat najpoznatijeg dezena na svetu?

Mornarska majica jeste fenomen jer predstavlja najpoznatiji, najseksualniji, najavanturističkiji modni dezen na svijetu – i pritom je, sve vrijeme, vojna uniforma. Sve što se može znati o mornarskoj majici upakovano je u ram od 310 strana.

Moglo bi se reći da je pored Nikole Smekije, povratnika Peraštanina, modnog industrijalca, junak i sam grad Perast, sa svojim baroknim palatama, plemićkim porodicama, i sa dva ostrva ispred sebe?

Da, ta dva ostrva su organski dio peraške cjeline. Opisao sam Perast kao baroknu bajku, u kojoj bi svak poželio da ima nekretninu u vlasništvu. Unutra su boje, i mirisi, i ukusi Mediterana. Da pođe voda na usta svaki put kad umočimo oko u roman.

Mnogo pominjete Rusiju i njenu vojsku, kojoj je prugasta majica zaštitni znak?

To je zato što su Bokelji upoznali Rusiju prije negoli Srbiju. Upravo su Peraštani ispisivali nautičku istoriju najveće države na planeti. Kapetan Marko Martinović u svojoj Pomorskoj školi u Perastu obučava 1698. sedamnaest pitomaca ruskog cara Petra Velikog. Veliki knez Konstantin Nikolajevič Romanov, admiral flote, izdao je naredbu da mornarska majica postane ruska uniforma 19. avgusta 1874.

U vašim knjigama uvek se sve nekako "vrti" oko ljubavi, smrti i Boga. Zbog čega?

Zato što je to istina koju je izrekao još Dučić, da u književnosti postoje oduvijek tri velike teme: ljubav, smrt i Bog. Ako nečega od toga nema, nema velike književnosti. U mojim romanima uvijek ima i mora, a mora da ga bude jer da nema Nikole Malovića srpska književnost ne bi izlazila na more.

Koliko vas je to što ste rođeni u Boki Kotorskoj odredilo kao pisca posebnog senzibiliteta?

Više me, čini mi se, odredilo to što sam 11. generacija plavookih mojih predaka. Bokelj sam od 1694. Za ovih 320 godina mnogo se upilo utisaka, spoznaja, vještina, zanata, jezika, vidjelo zemalja...

Pratite li modu i da li je prugasta majica i vaš zaštitni znak?

Mornarska majica ide uz sve, pa je u tom smislu kombinatorna nula. Sa svim se spaja. Na Primorju je ona institucija, i svakako da ću je nositi na svojim ramenima i njome oblačiti djecu.

S kojom biste istorijskom ličnošću popili kafu?

Zaista, s tim prvim Arapinom koji je otkrio da se može guštati u napitku od prženih zrnaca biljke Coffea arabicae.

Šta ste želeli da postanete kao klinac?

Čas pomorac, čas doktor, pa sam postao profesor pomoračke književnosti na kotorskoj Pomorskoj akademiji. Danas sam pisac, knjižar i izdavač.

Koja je vaša zamisao savršene sreće?

Život sa četvoro djece, pod uslovima da se ima krov nad glavom, s pogledom na more, i s taman toliko para da se nikad ne ode u dug.

Autor: Tanja Nikolić
Izvor: Glorija