Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
Aleksandar Sergejevič Puškin (1799–1837) bio je najveći ruski pisac i pesnik romantizma, kao i osnivač moderne ruske književnosti. Njegov „Evgenije Onjegin“, nezaobilazno delo svetske literature, tragična je priča o ljubavi, nevinosti i prijateljstvu.
Sve šta je znao Evgenije
Ne mogu reći kraj sve volje;
Al’ ono što je kô genije
Od svih veština znao bolje,
Ono u čemu mu je mladost
Našla i brigu a i radost,
I ono na šta trošio je
Lenjosti pune dane svoje –
Beše veština nežne strasti,
Koju je Nazon opevao,
Zbog čega je kô patnik pao
I blistav, buran vek pun časti
Završio van Italije
U gluhoj stepi Moldavije.
Najveći ruski pesnik Aleksandar Puškin je u „Evgeniju Onjeginu“ dao umetnički presek ruskog društva u jednom od najzanimljivijih perioda njegovog razvoja. U ovom remek-delu ruske književnosti zahvaćen je čitav ruski život dvadesetih godina XIX veka: od najviših plemićkih krugova do seljačkog staleža, od visokoobrazovanog intelektualca do čestite dadilje.
Onjegin i Lenski predstavljaju dva tipa mladih obrazovanih plemića čija je tragična sudbina posledica raskoraka između njihovih želja i sposobnosti i života koji vode. Kod Lenskog je uzrok razočaranja i nesreće idealizovanje stvarnosti koja nikad nije bila onakva kakvom ju je pesnik zamišljao dok je kod Onjegina taj sukob zasnovan na dubokim unutrašnjim protivrečnostima.
Lik Onjegina poslužio je kao uzor čitavoj galeriji tipova, takozvanih „suvišnih ljudi“, kao što su Ljermontovljev Pečorin ili Turgenjevljev Ruđin. S druge strane, jedina koja je u Puškinovom romanu svoju nesreću primila dostojanstveno, ne gubeći ni u jednom trenutku ravnotežu i dodir sa običnim narodom, bila je Tatjana, prva u nizu nezaboravnih junakinja moderne ruske književnosti.
Brojne su adaptacije „Evgenija Onjegina“, od filmova do baleta i opera, a Laguna ovo izdanje objavljuje sa predgovorom prevodioca Milorada Pavića. Knjigu možete pronaći od petka 25. decembra u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs kao i na sajtu laguna.rs.
Aleksandar Sergejevič Puškin, od oca Sergeja i majke Nadežde, rođen je 26. maja 1799. S očeve strane vukao je poreklo od ruskih plemića, a s majčine je bio u srodstvu s jednim afričkim kraljem. Međutim, kad se Aleksandar rodio, porodica je već bila ostala bez bogatstva i uticaja i imala je status sitnog plemstva. Aleksandrov porodični život bio je daleko od idealnog. Otac mu je bio bahat i nabusit, a majka je često ostavljala malog Aleksandra samog zarad ostvarivanja svojih društvenih ambicija.
Od 1811. do 1817. Puškin je pohađao specijalnu školu za privilegovanu plemićku decu. Većina predmeta mu nije dobro išla, ali je zato blistao kad je reč o francuskoj i ruskoj književnosti.
Završivši školu, Puškin je živeo burnim životom. Od 1814. do 1817, dok je još išao u školu, napisao je oko sto trideset pesama. Većina njegovih radova napisanih od 1817. do 1820. nije objavljena jer su teme smatrane nedoličnim.
Godine 1820. Puškin je završio svoju prvu poemu Ruslan i Ljudmila. Reč je o ljubavnoj priči sačinjenoj od bajkovitih avantura, ispričanoj s humorom karakterističnim za prethodni vek. Međutim, pre objavljivanja Ruslana i Ljudmile u junu 1820, Puškin je proteran na jug Rusije zbog političkog humora koji je koristio u ranijim poemama. Napustivši Sankt Peterburg 6. maja, neće se vratiti više od šest godina.
Od 1820. do 1823. Puškin je boravio u raznim mestima na jugu Rusije, uključujući Kavkaz i Krim. Ispočetka je bio srećan, ali kasnije mu je dosadio život u malim mestima i ponovo se odao kocki i piću. Novca mu je uvek manjkalo. Radio je kao činovnik, ali je skromno zarađivao, a porodica je odbijala da ga ispomaže.
S vremenom, Puškin je počeo da zarađuje od poezije, ali nedovoljno da bi održao korak sa svojim imućnijim prijateljima. Godine 1823. prebačen je u Odesu, veći grad koji mu je više bio po volji. Potom se preselio u Mihajlovsko, na imanje svoje porodice.
Po dolasku u Mihajlovsko, Puškin nije bio u dobrim odnosima s roditeljima. Otac se ljutio na njega i porodica je sredinom novembra otišla s imanja, ostavivši Puškina samog s porodičnom dadiljom. Naredne dve godine uglavnom je živeo sam, povremeno posećujući obližnje mesto i tek ponekad primajući stare prijatelje iz Sankt Peterburga. Za to vreme dadilja mu je ispričala mnogo narodnih bajki. Veruje se da je preko nje upoznao seoski život koji će prikazivati u brojnim poemama.
Dve godine koje je proveo na Mihajlovskom bile su pesnički veoma plodne. Između ostalog, napisao je prva tri poglavlja Evgenija Onjegina i tragediju Boris Godunov. Pored toga, napisao je važne lirske drame koje se izvode uz muziku i šaljivu bajku u stihu pod nazivom Grof Nulin.
Novi car Nikolaj I (1796–1855) oprostio je Puškinu, obećavši mu da će sva njegova dela odobravati on sâm. Puškin se obavezao da neće objaviti ništa što bi škodilo vlasti. Posle izvesnog vremena, ovakva cenzura počela je da ga opterećuje.
Puškin je još neko vreme živeo raskalašnim životom, a onda je poželeo da se skrasi. Godine 1830. zaprosio je Nataliju Gončarovu. Od buduće tazbine tražio je zajam i ubedio ih da mu obezbede zemlju i kuću. Nastavio je rad na Evgeniju Onjeginu i napisao niz odličnih lirskih dela.
Započet 1824, Evgenije Onjegin završen je u avgustu 1831. U pitanju je roman u stihu koji se smatra Puškinovim najpoznatijim delom. Delo govori o životu u to vreme, a osmišljeno je tako da obuhvata niz digresija, raznovrsnih događaja i varijacija u tonu. U središtu priče nalazi se život Evgenija Onjegina, plemića ophrvanog dosadom, koji odbija udvaranje mlade Tatjane. Kasnije je ponovo sreće, drugačiju i prefinjeniju, i zaljubljuje se u nju. Međutim, iako ga voli, ona ga odbija jer je udata.
Posle 1830. Puškin je sve ređe pisao poeziju. Godine 1831. venčao se s Natalijom Gončarovom. Rodila mu je troje dece, ali brak nije bio srećan. Njegova nova supruga imala je mnogo udvarača. Jednog od njih Puškin je izazvao na dvoboj. Tako je 26. januara 1837. ranjen. Umro je 29. januara. Njegova smrt izazvala je veliku žalost.
Mnoga Puškinova dela poslužila su kao predlošci za opere ruskih kompozitora. Mihail Glinka (1804–1857) komponovao je Ruslana i Ljudmilu, Petar Iljič Čajkovski (1840– 1893) Evgenija Onjegina i Pikovu damu, Modest Musorgski (1839–1881) Borisa Godunova, a Nikolaj Rimski-Korsakov (1844–1908) Zlatnog petlića.
Foto: Wikimedia Commons
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.