„Jedro nade“, roman nagrađivanog Laguninog autora Nikole Malovića, obilježiće, po svoj prilici 2014. godinu. Riječ je o obimnom sistemu pisanom 6 godina, koji objašnjava logiku baroka, podrazumijeva Jevreje i otkriće Amerike, a otima se tumačenju.

Radnja prati Nikolu Smekiju, ambicioznog modnog industrijalca iz Barija, koji se na poziv gradonačelnice vraća u Perast, grad svojih predaka, da bi ponovo pokrenuo i oživio tradicionalnu proizvodnju mornarskih majica.

U svijetu koji potpuno zavisi od tehnologije, evoluirani Gugl preuzeo je ulogu boga, pa nadgleda sve i svakoga.

Jedro nade je roman o istorijskom razvitku mornarske majice koja je na Mediteranu mnogo više od elementarnog komada garderobe. Plavo-bijele pruge su jedinica stila sveprisutnog pomorskog kulta, modni mit, ali i oličenje seksualnosti. Na primorju je svako ko nosi prugastoplavu majicu hodajuća avantura.

Kapetanski Perast politički je odvojen od susjednog Kotora. Ima predsjednika koji tvrdi da 1492. g. ni na jednom od tri broda s Kolumbom nije plovio katolički sveštenik, ali jeste tumač za hebrejski.

Malović je kao niko prije njega, u roman utkao logiku primorskog načina života, i ispleo ljubavnu priču u srcu urbane barokne bajke. Pred nama je izuzetna povijest o čuvenom dezenu koji je postao globalni brend, u čiju istoriju su umiješani Jevreji, katolički kraljevi i otkriće Amerike.

Pisali ste „Jedro nade“ punih šest godina. Gdje ste sve istraživali da biste došli do građe?

Decenijama skupljam knjige koje govore o Boki, moru i pomorstvu, te sam postao ponosni vlasnik bogate kolekcije. Njeni gabariti već sada prevazilaze moje moći da se posvetim baš vakoj plavo-bijeloj temi. „Jedro nade“ pisano je 6 godina i zbog toga što sam morao da napravim svjetsku priču. Da Boku Kotorsku nisam univerzalizovao, zanimala bi tek poznavaoce koji su u Zaliv ionako zaljubljeni.   

Šta sve simbolizuju plavo-bijele pruge? Kako ste došli do toga da ovaj dezen koga nose svi mornari svijeta može da bude i modni mit, i oličenje seksualnosti? Možemo li očekivati da nakon Vašeg romana na našem tržištu poraste tražnja za ovim majicama?

Plavo je more, bijelo je vazduh. To je sve što pomorac vidi dok živi na ostrvu zvanom brod. Mornarska majica je najpoznatiji, najseksualniji i najavanturistički modni dezen na svijetu – koji je ujedno i vojna uniforma. Bez ikakve sumnje će svak ko pročita roman poželjeti da ima u svojoj garderobi i plavo-bijelu majicu, ako je već nema, jer će ustanoviti kako se ta odjevna institucija nosi s ponosom. Prvo što uradi turist kad dođe na obalu jeste da se uniformiše. Ovdje je riječ o fenomenu: kontinentalci mornarsku majicu povezuju s morem i pomorstvom, sasvim ispravno, potom i sa seksualnošću, i sa avanturom...

U kojoj mjeri likovi Nikole Smekije – fabrikanta čuvenih pruga, Marije Zmajević – gradonačelnice Perasta, Marije Vukasović – direktorice Muzeja grada Perasta i poznavateljke baroka, te Adama Oza – vlasnika Perasta – imaju sličnosti sa stvarnim ličnostima?

U romanu „Jedro nade“ Perast je politički odvojen od Kotora. Utoliko je i ostala realistička perspektiva pomjerena, upravo zato da bismo se bolje prepoznali u umjetničkom ogledalu. Ujedinjene zemlje stežu obruč oko Rusije, a Rusiju je Boka upoznala prije Srbije, posebno Peraštani. Nautički pedagog, kapetan Marko Martinović u svojoj Pomorskoj školi u Perastu obučava 1698. sedamnaest pitomaca ruskog cara Petra Velikog. Matija Zmajević, admiral Baltičke ruske flote, izvojevao je 1721. pobjedu nad Šveđanima u bici kod Ganguta. Ali je i pravoslavac Marko Vojnović, Hercegnovljanin, bio admiral Crnomorske ruske flote; Petar Vukotić, pravoslavac, učesnik je Krimskog rata i komandant Sevastopoljske luke; Nikola Vukotić – takođe učesnik Krimskog rata i kontraadmiral Crnomorske ruske flote. Glavni junak, Smekija – tipičan je zapadnjak, Zmajevićka je deklarisana prostitutka (za razliku od nama znanih političara), a Oz je potpuna misterija i maestralan lik u savremenoj srpskoj književnosti. Svak ko bi uzeo da dokazuje kako je on Jevrej, bijelac ili muško – pogriješio bi.

Uspješno spajate baroknu prošlost Perasta sa globalnim temama i modernim načinom komunikacije. U vašem je romanu Gugl evoluirao, hrabro pokazujete prstom na hemijske tragove na nebu, i tvrdite da nema dobre književnosti bez trojstva: Ljubav, Bog, smrt? Je li to recept za put do čitalaca?

Nema recepta. Zapravo, prije bi se moglo reći kako najbolji recept glasi: piši što jednostavnije, i pusti Boga i smrt onima koji su diplomirali književnost...

U kojoj mjeri ste se oslanjali na vjerodostojne podatke kada ste spekulisali da je Kristifor Kolumbo najvjerovatnije konverzos, jevrejskog porijekla?

Potpuno sam se oslonio na neprikosnoveni autoritet, na Simona Vizentala, poznatijeg po tome što je bio najveći lovac na naciste. Od tog Jevreja sam naučio, kroz knjige naravno, da na prva tri broda koja kreću za „Idiju“ 1492. nema katoličkog sveštenika. Ukrcan je, gle! – imenom znani Luis de Tores, tumač za hebrejski!

U priči o Kolumbu, kojom se okončava kazivanje o mornarskoj majici, kaže se da je svih 120 mornara, moralo da bude ukrcano do ponoći 2. avgusta 1492. Čudno, imaju li se u vidu pomorski običaji. A nije čudno ako znamo da u ponoć ističe zabrana katoličkih kraljeva da niti jedan Jevrejin ne smije nogom biti prisutan na španskom tlu. Tri broda, puna su Jevreja. Kolumbo vjeruje u kazivanja enigmatične pridošlice u Španiju Srednjeg vijeka, u Eldada Had Danija, da tamo u zemljama na istoku – izgubljena jevrejska plemena žive u sopstvenim kraljevstvima. Finale maestozo roman „Jedro nade“ doživljava u proučenoj! tvrdnji, da je prvo – Zdravo! – na američkom kontinentu bilo izrečeno na hebrejskom. Ovim se baca far nove svjetlosti na nama znanu istoriju. Ovim se romanom istorija zapravo mijenja, jer nisam siguran da je dovoljan broj ljudi čuo šta je otkrio Simon Vizental. Na Kolumbovim brodovima vrvi od Jevreja. 

Rekli ste da dobra knjiga treba da oplemeni čitaoca, da ga ostavi zapitanim, da ga obrazuje i poučava. Na koji način?

Da mu soli pamet tokom zanimljivog pripovijedanja, i da ga zabavlja u isto vrijeme.

Šta poručujete naslovom „Jedro nade“?

Da je naša perspektiva u našoj retrospektivi, i da nade ima. Jedro nade kao metafora teološke je prirode.

Vi ste srpski pisac iz Boke Kotorske. Da li je takva vrsta deklarativnosti jedan od razloga što ste popularniji u Srbiji nego u svom „dvorištu“?

Ima u tome nečega. A ima i u dijagnozi koju je za Splićane dao legendarni Miljenko Smoje. On u „Velom mistu“ kaže: „Veliki, slavni judi nikad ne bidu smili dolazit u Split. Jer je to grad da ne priznaje veličinu ni autoritet. Čin si ugazija u Split, omar si se smanjija. Jer da ća ti vajaš, di bi ti u Split dolazija?“ Baš zato mi se Kotor uvijek poraduje, dok je Novi ravnodušan. Isto bi bilo i da živim u Kotoru.

Radili ste kao profesor u Pomorskoj školi, imali ste 1635 autorskih emisija na kotorskim radio stanicama. Zašto ste napustili stalni posao i krenuli u avanturu pisca i hercegnovskog knjižara?

Zato što u mom rodnom gradu nisam imao stan. Istina, nisam ga imao ni u Herceg Novom. Ali Herceg Novi prije 10 godina nije imao klasičnu knjižaru, ni pisca s velikim P, ni izdavačku kuću... Sve to ima danas.

Laureat ste brojnih nagrada. Obavezuju li?

Itekako. Ponekad je bolje da visoku i cijenjenu nagradu ne dobijete. Duže se trudite u književnosti. Malo je pisaca ovjenčanih NIN-ovom nagradom napisalo potom bolji roman.

Šta je za Vas sreća?

Život u kući na moru, sa suprugom i četvoro zdrave djece.

Autor: Mirjana Draganov Popović
Izvor: Dan