Intervju: Nikola Malović, srpski pisac iz Crne Gore
Vrijedan i nagrađivan a prećutkivan
Pokušali smo, kao ljudi i sa Ligom naroda i sa Ujedinjenim nacijama. Uzalud. Udružene demokratije orkestrirano stežu uže ujedinjenje. Pred našim očima, u direktnim TV prenosima, prave kulise za formiranje svijeta kao wireless konc-logora. Neka nam je Bog svima u pomoći, kaže za naš list Nikola Malović, pisac knjige priča "Prugastoplave storije", i već kultnog romana „Lutajući Bokelj".
Kako su nastale Prugastoplave storije?
- Nastale su najtežim oblikom čitanja: čitanjem stvarnosti.
Možete li nam nešto više reći o simbolici naslova "Prugastoplave storije"?
- Knjiga sadrži šest bijelih i šest plavih priča. U svakoj od njih neko odjene, ili svuče, ili se prošepuri u mornarskoj majici, u najpoznatijem modnom dezenu. Kao što je meso bijele ribe kvalitetnije, tako su i bijele priče višedimenzionalnije. Plave su pak sasvim narodne, nikako proste – čak i kad su književno uobličene da budu bezobrazno zanimljive. Plava riba je, da zatvorim simboliku, jeftina, narodna – a danas već pomalo paradoksalno – zdrava hrana.
U prvoj rečenici iz Vašeg romana "Lutajući Bokelj" (Još uvijek mislim na srpskom) govorilo se više od bilo koje druge prve romaneskne rečenice. Koliko košta misliti na srpskom u Crnoj Gori danas?
- Mišljenje na srpskom vladajuća manjina doživljava kao podrivačko, na granici legalnosti. Na granici intelektualne i profesionalne perverzije jeste da se sve vrijeme potpuno ignoriše marljiv i vrijedan, u suštini pošten, rad nagrađivanog obalnog pisca. Na sceni je specifičan oblik aparthejda. Specifičan po tome što snishodi iz onog dijela geografije koji je, bez istorije suživota sa mnogima drugima, civilizacijski bio oduvijek inferioran u odnosu na evropsko i svjetsko, plavo-bijelo iskustvo Boke Kotorske. Ovim nikako na mala vrata ne uvodim zalivski separatizam (premda on postoji) – nego samo kao Bokelj od 1994. odgovaram na pitanje: koliko košta misliti na srpskom.
A antiglobalistički?
- Formula je jednostavna: neće vam se prevoditi knjige. Globalni komšiluk ogrezao je u laži, laž reklamira, laž živi. Svi (mi) navikli konzumenti, bez sve šale, pomalo i zaziremo od istine. Insistirati na njoj znači da misleću individuu većina počinje da mrzi. Nije to ugodna pozicija: soliti pamet. Pisac sad mora da bude onaj mag što će debelo dobro da upakuje u tanko zlo, i tom udicom da potegne čitaoca. Takva je recimo udica – priča sa naslovom na hebrejskom jeziku, a govori, unutar "Prugastoplavih storija", o misterioznoj smrti princeze Dajane.
U toj priči, na str. 38, Vi imate jedinu fotografiju koja nije potekla iz nerva Branislava Strugara, titulom Majstora fotografije. Po prvi put naime, srpska je književnost ilustrovana foto-motivima geografije koja se opisuje...
- Istina. "Prugastoplave storije" imaju na svojim stranicama izložbu foto-motiva Boke Kotorske, i svi se ti Strugarovi motivi, važno je naglasiti, nalaze u javnoj prodaji, u formi razglednica. Na strani 38. pak, mi gledamo najnepoznatiju fotografiju predsjednika Slobodana Miloševića, u trenutku kada se on tokom NATO bombardovanja naše zemlje, po svoj prilici u masonskom lancu, drži za ruke sa tamo prikazanim, vrlo poznatim nekim likovima...
Ima li boljeg uvida u globalne teme, do pogleda sa „nulte tačke, rubnog prostora naše književnosti"?
- Do Boke Kotorske ne može se, istina, s kopnene strane stići autoputem, ali je zato s morske strane veza poširoka vjekovima. Ne tvrdim da srpski pisac – koji stalno drži jedan prst umočen u more, čime je poslovično konektovan sa cijelim svijetom – ima stoga povlašćeni, bolji uvid u globalne teme. Tvrdim samo da ima ono što je važno za korpus domaće književnosti. Vlasnik je uvida u to kako se odvija lokalni i globalni film sa nulte tačke, s rubnog prostora. Važno je, ako se slažete, da iz mora obalnih Srba, ne baš go kao "Botičelijeva" Venera iz školjke, nego s naslovima i nagradama preko prethodnog N.N. identiteta – nikne iz Primorja srpski pisac. Sebe sam vidio dvojako ogledanim: i u morskom ogledalu, i u izlogu Gece Kona.
Kažete da pisac nije pisac ako nije angažovan, ukoliko nije u stanju da protrese čitaoca. Nemate li za cilj zapravo prenuće anesteziranih, utopljenih u bezdno globalizma, pomirenih s neorobovlasništvom?
- Ruku na srce, ima Pisaca s velikim p koji nisu angažovani. Nije u književnosti bitno o čemu je, nego kako je. Bitno je da tekst radi, da čitalac kaže – jeste, tako je; da, ja to poznajem; istina, i mene boli..., idemo na barikade... Pitate me za cilj s mojim potpisom poslagane izložbe riječi? Jeste buđenje iz anestezije i otpor prema novom robovlasništvu. Da čitalaca ima koliko i gledalaca, demokratija bi imala drukčije lice.
Na naslovnoj strani "Prugastoplavih storija" je neobična preporuka u kojoj piše da je Vaša knjiga „od značaja za srpsku kulturu po ocjeni beogradskog ogranka 12 vjekova stare organizacije Bokeljska mornarica"...
- Odakle da krenem u podražavanju žanra turističkog vodiča? Da li od podsjećanja da je Kotor bio prestoni obalni grad Stefana Nemanje, ili od činjenice da je prva planetarna udruga ne-plemića, Bokeljska mornarica (since 809) – upravo ginisovsko, najstarije udruženje ljudi na Zemlji? Beogradski je ogranak naprosto imao blanko vjeru. Da će Prugastoplave storije respektabilni kritičari uzeti visoko da kotiraju. I to se dogodilo...
Kako komentarišete činjenicu da ste prvi pisac koji je odlukom NBS prebačen iz srpske u crnogorsku književnost?
- Narodna je biblioteka, prokazana napisima u javnosti, popravila učinjeno i to treba pozdraviti.
Šta mislite ima li kraja rastakanju i daljem cijepanju srpskog geopolitičkog, jezičkog, kulturnog i duhovnog prostora?
- Krenimo, ako dopuštate, izokola... Naime, dok sam bio aktivni profesor svakog sam se dana pitao ima li smisla predavati trojici đaka i ostaloj dokonoj množini tek fizički prisutnih polaznika kotorske Pomorske akademije? Kao aktivni Knjižar pitam se pak da li vrijedi baštiniti tradiciju 113 godina starog zalivskog knjižarstva (since 1898), ako u hercegnovsku gradsku Knjižaru "So" dnevno uđu tri krštena bibliofila? Ima li kraja rastakanju nas samih u nama samima? Pomalo sam sit uvida u sve evidentne i svima vidljive dimenzije rastakanja našeg geopolitičkog, jezičkog, kulturnog i duhovnog prostora. Do juče se poslovicom kazivalo kako riba smrdi od glave.
U digitalnom dobu svi vide da se glava raspala. I sad kako ko, mi poštujemo, podijeljeni, čestice te glave: ko ovu religijsku opciju, ko ovu političku partiju, ko ovaj društveni i seksualni uzor, ko ovu modu, ko... Ja sam za uređeni poredak stvari, za poštovanje vertikale. Ne prihvatam načelo da je sve dozvoljeno. Dozvoljeno je zapravo samo ono što bespovratno i dugoročno uništava čovjeka. Sve ostalo je strogo branjeno.
Ima li tome kraja?
- Vertikalno nema.
Autor: M. Milosavljević
Izvor: Dan
Pokušali smo, kao ljudi i sa Ligom naroda i sa Ujedinjenim nacijama. Uzalud. Udružene demokratije orkestrirano stežu uže ujedinjenje. Pred našim očima, u direktnim TV prenosima, prave kulise za formiranje svijeta kao wireless konc-logora. Neka nam je Bog svima u pomoći, kaže za naš list Nikola Malović, pisac knjige priča "Prugastoplave storije", i već kultnog romana „Lutajući Bokelj".
Kako su nastale Prugastoplave storije?
- Nastale su najtežim oblikom čitanja: čitanjem stvarnosti.
Možete li nam nešto više reći o simbolici naslova "Prugastoplave storije"?
- Knjiga sadrži šest bijelih i šest plavih priča. U svakoj od njih neko odjene, ili svuče, ili se prošepuri u mornarskoj majici, u najpoznatijem modnom dezenu. Kao što je meso bijele ribe kvalitetnije, tako su i bijele priče višedimenzionalnije. Plave su pak sasvim narodne, nikako proste – čak i kad su književno uobličene da budu bezobrazno zanimljive. Plava riba je, da zatvorim simboliku, jeftina, narodna – a danas već pomalo paradoksalno – zdrava hrana.
U prvoj rečenici iz Vašeg romana "Lutajući Bokelj" (Još uvijek mislim na srpskom) govorilo se više od bilo koje druge prve romaneskne rečenice. Koliko košta misliti na srpskom u Crnoj Gori danas?
- Mišljenje na srpskom vladajuća manjina doživljava kao podrivačko, na granici legalnosti. Na granici intelektualne i profesionalne perverzije jeste da se sve vrijeme potpuno ignoriše marljiv i vrijedan, u suštini pošten, rad nagrađivanog obalnog pisca. Na sceni je specifičan oblik aparthejda. Specifičan po tome što snishodi iz onog dijela geografije koji je, bez istorije suživota sa mnogima drugima, civilizacijski bio oduvijek inferioran u odnosu na evropsko i svjetsko, plavo-bijelo iskustvo Boke Kotorske. Ovim nikako na mala vrata ne uvodim zalivski separatizam (premda on postoji) – nego samo kao Bokelj od 1994. odgovaram na pitanje: koliko košta misliti na srpskom.
A antiglobalistički?
- Formula je jednostavna: neće vam se prevoditi knjige. Globalni komšiluk ogrezao je u laži, laž reklamira, laž živi. Svi (mi) navikli konzumenti, bez sve šale, pomalo i zaziremo od istine. Insistirati na njoj znači da misleću individuu većina počinje da mrzi. Nije to ugodna pozicija: soliti pamet. Pisac sad mora da bude onaj mag što će debelo dobro da upakuje u tanko zlo, i tom udicom da potegne čitaoca. Takva je recimo udica – priča sa naslovom na hebrejskom jeziku, a govori, unutar "Prugastoplavih storija", o misterioznoj smrti princeze Dajane.
U toj priči, na str. 38, Vi imate jedinu fotografiju koja nije potekla iz nerva Branislava Strugara, titulom Majstora fotografije. Po prvi put naime, srpska je književnost ilustrovana foto-motivima geografije koja se opisuje...
- Istina. "Prugastoplave storije" imaju na svojim stranicama izložbu foto-motiva Boke Kotorske, i svi se ti Strugarovi motivi, važno je naglasiti, nalaze u javnoj prodaji, u formi razglednica. Na strani 38. pak, mi gledamo najnepoznatiju fotografiju predsjednika Slobodana Miloševića, u trenutku kada se on tokom NATO bombardovanja naše zemlje, po svoj prilici u masonskom lancu, drži za ruke sa tamo prikazanim, vrlo poznatim nekim likovima...
Ima li boljeg uvida u globalne teme, do pogleda sa „nulte tačke, rubnog prostora naše književnosti"?
- Do Boke Kotorske ne može se, istina, s kopnene strane stići autoputem, ali je zato s morske strane veza poširoka vjekovima. Ne tvrdim da srpski pisac – koji stalno drži jedan prst umočen u more, čime je poslovično konektovan sa cijelim svijetom – ima stoga povlašćeni, bolji uvid u globalne teme. Tvrdim samo da ima ono što je važno za korpus domaće književnosti. Vlasnik je uvida u to kako se odvija lokalni i globalni film sa nulte tačke, s rubnog prostora. Važno je, ako se slažete, da iz mora obalnih Srba, ne baš go kao "Botičelijeva" Venera iz školjke, nego s naslovima i nagradama preko prethodnog N.N. identiteta – nikne iz Primorja srpski pisac. Sebe sam vidio dvojako ogledanim: i u morskom ogledalu, i u izlogu Gece Kona.
Kažete da pisac nije pisac ako nije angažovan, ukoliko nije u stanju da protrese čitaoca. Nemate li za cilj zapravo prenuće anesteziranih, utopljenih u bezdno globalizma, pomirenih s neorobovlasništvom?
- Ruku na srce, ima Pisaca s velikim p koji nisu angažovani. Nije u književnosti bitno o čemu je, nego kako je. Bitno je da tekst radi, da čitalac kaže – jeste, tako je; da, ja to poznajem; istina, i mene boli..., idemo na barikade... Pitate me za cilj s mojim potpisom poslagane izložbe riječi? Jeste buđenje iz anestezije i otpor prema novom robovlasništvu. Da čitalaca ima koliko i gledalaca, demokratija bi imala drukčije lice.
Na naslovnoj strani "Prugastoplavih storija" je neobična preporuka u kojoj piše da je Vaša knjiga „od značaja za srpsku kulturu po ocjeni beogradskog ogranka 12 vjekova stare organizacije Bokeljska mornarica"...
- Odakle da krenem u podražavanju žanra turističkog vodiča? Da li od podsjećanja da je Kotor bio prestoni obalni grad Stefana Nemanje, ili od činjenice da je prva planetarna udruga ne-plemića, Bokeljska mornarica (since 809) – upravo ginisovsko, najstarije udruženje ljudi na Zemlji? Beogradski je ogranak naprosto imao blanko vjeru. Da će Prugastoplave storije respektabilni kritičari uzeti visoko da kotiraju. I to se dogodilo...
Kako komentarišete činjenicu da ste prvi pisac koji je odlukom NBS prebačen iz srpske u crnogorsku književnost?
- Narodna je biblioteka, prokazana napisima u javnosti, popravila učinjeno i to treba pozdraviti.
Šta mislite ima li kraja rastakanju i daljem cijepanju srpskog geopolitičkog, jezičkog, kulturnog i duhovnog prostora?
- Krenimo, ako dopuštate, izokola... Naime, dok sam bio aktivni profesor svakog sam se dana pitao ima li smisla predavati trojici đaka i ostaloj dokonoj množini tek fizički prisutnih polaznika kotorske Pomorske akademije? Kao aktivni Knjižar pitam se pak da li vrijedi baštiniti tradiciju 113 godina starog zalivskog knjižarstva (since 1898), ako u hercegnovsku gradsku Knjižaru "So" dnevno uđu tri krštena bibliofila? Ima li kraja rastakanju nas samih u nama samima? Pomalo sam sit uvida u sve evidentne i svima vidljive dimenzije rastakanja našeg geopolitičkog, jezičkog, kulturnog i duhovnog prostora. Do juče se poslovicom kazivalo kako riba smrdi od glave.
U digitalnom dobu svi vide da se glava raspala. I sad kako ko, mi poštujemo, podijeljeni, čestice te glave: ko ovu religijsku opciju, ko ovu političku partiju, ko ovaj društveni i seksualni uzor, ko ovu modu, ko... Ja sam za uređeni poredak stvari, za poštovanje vertikale. Ne prihvatam načelo da je sve dozvoljeno. Dozvoljeno je zapravo samo ono što bespovratno i dugoročno uništava čovjeka. Sve ostalo je strogo branjeno.
Ima li tome kraja?
- Vertikalno nema.
Autor: M. Milosavljević
Izvor: Dan
Autor: Nikola Malović
