Autor dela „Jedro nade“ govori o Boki Kotorskoj, Velikom bratu, knjižarstvu pre Gece Kona, trima glavnim temama u književnosti...

Romanima Nikole Malovića (45), pisca iz Herceg Novog, savremena srpska književnost dobila je izlaz na more. Diplomac beogradskog Filološkog fakulteta, obnovitelj starog obalnog knjižarstva, skrenuo je pažnju na sebe romanom „Lutajući Bokelj“, a posebno činjenicom da je njegovo „Jedro nade“ najnagrađivaniji roman u 2015. (priznanja „Borisav Stanković“, „Pečat vremena“ i „Branko Ćopić“).

„Jedro nade“ kazuje o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijeg modnog dezena – a to je mornarska majica, koja je ujedno i vojna uniforma u svim mornaricama na svetu. Radnja se dešava u baroknom, bajkovitom Perastu, gradu koji je sve što ima podigao od nautičkog zlata. Ipak, finale maestozo roman doživljava u proučenoj tvrdnji da je najpoznatiji moreplovac svih vremena, Kristifor Kolumbo, najverovatnije bio konverzos, tj. Jevrej poreklom, jer je malo čudno da na prva tri broda 1492. nema niti jednog katoličkog sveštenika, ali ima imenom znanog Luisa de Toresa – tumača za hebrejski! Malović se koristi istraživanjima čuvenog Simona Vizentala, i baca potpuno novo svetlo na nama znanu istoriju.

Kako ste vaspitavani?

Intelektualno na lijepoj književnosti.

Otkud u „Jedu nade“ toliko mora?

Otud što ga je oduvijek bilo malo u domaćoj književnosti. Kockice su se posložile da Boka Kotorska postane literarni teatrum mundi, slika svijeta, jer se radnja čak i globalističkih zbivanja negdje naprosto mora dešavati.

Da li je zato kod Vas Gugl evoluirao?

Između ostalog. Evolucija Gugla nije jedini globalistički motiv u romanu, ali je jednako zastrašujuć, s obzirom da pokazuje kako se oko nas polako zatvara medijski i vojni konc-logor pod budnim okom Velikog brata.

Angažovani ste pisac?

Prije bih rekao da sam odmalena učen da kažem istinu. Čini mi se da samo tako možemo osvajati slobodu svakog dana. Da se i u konc-logoru može ostati umom slobodan, naučili smo od jevrejskih pisaca – nobelovaca.

Da pišete na tzv. crnogorskom, u Crnoj Gori biste bili književni polubog?

Ko zna. Visoka je cijena čovjekove samostalnosti i suverenosti.

Kad pisac zna da je to postao?

Kada ne može zaspati ako bar malo nije poradio na tekstu.

Što je toliko potentno u Boki Kotorskoj od koje ste napravili literarni geografski brend?

Boka je zvanično jedan od najljepših zaliva na planeti Zemlji. Jedini je fjord na Mediteranu. Ja sam Bokelj od 1694. i ne kažem da zbog muslimanske zgađenosti Evropom jednog dana neću silom put Beograda gdje sam se vjenčao 1999, ali bih ipak volio da otpočinem pod grobljanskim kiparisima s pogledom na zalivsko more.

Šta vas vezuje za Herceg Novi...

Činjenica da sam sa suprugom obnovio najstarije regionalno klasično knjižarstvo i izdavaštvo. Hercegnovska Knjižara So u kojoj živimo baštini tradiciju knjižarstva Jova Sekulovića od 1898, tri godine prije knjižarstva Gece Kona. Neko bi pomislio da vrijedi grudima jurišati na bajonete zbog tradicije od upravo 117 godina.

...a šta za Beograd?

Kod kuće sam na obje te adrese.

Koja je lepeza vaših osećanja?

Nikad ni u kom obliku sem u umjetnosti ne bih nasrnuo prvi.

Šta sve podrazumeva ljubav?

Žrtvu, dakako.

Kako doživljavate erotiku...

Kritika je rekla da je erotska scena u „Jedru nade“, kada junak i junakinja vode ljubav u moru koje svijetli usljed ljetnje bioluminiscencije – nešto što pali papir nakon što na njega padne užareni čitalački pogled.

... a politiku?

Politika predstavlja umjetnost traženja nevolje. Valjda zato ima i malo nesamostalnih pisaca (na stranu njihova popularnost), jer su punjeni nevoljom umjesto stalno novim pogledom na jedine tri teme koje postoje u književnosti, a to su ljubav, smrt i Bog.

Ko su vam uzori?

Roditelji, prije svega. U izdanju Knjižare So objavio sam početkom godine knjigu dokumentarne proze „Bokeški berberin“, čiji je junak najstariji aktivni zalivski barbijer, moj otac. Manirom grlom u jagode, priča ne samo što daje esenciju drevnog zanata koji je othranio brata pomorca i mene, nego prati 70 godina života naših roditelja, sa sve podacima šta se u zemlji i svijetu dogodilo od 1944. do 2014. Od fiće i u Jugoslaviji  proizvedenog prvog radija, preko hitova Bitlsa, do spiska zemalja u kojima smo živjeli ne mrdnuvši s mjesta.   

Čemu se nadate?

„Jedro nade“ na 310 strana odgovara na pitanje kako su tačno posložena moja nadanja. Samo da ne bude Rata.

Kad ne govorite istinu?

Svjesno ulazim u sukob s onim što se zove socijalna inteligencija stalnim nastojanjem da uvijek govorim istinu.

Kad volite samoću?

Pisca valja zamisliti kao monaha koji s vjerom radi vrijedno kao pčela. Dobar roman, roman od vrste koja će se po knjižarama potraživati zauvijek, ne nastaje za godinu ili dvije. Ne može djelo lijepe književnosti da nastane u roku kraćem od tri godine. Kazujem kao knjižar: Raspitajte se koliko je dugo roman pisan, onda ga kupite. Uloženo vrijeme je garancija kvaliteta.

Koliko su dugo pisani vaši romani?

„Lutajući Bokelj“ pet godina, „Jedro nade“ šest.

Imate li životni moto?

Naša je perspektiva u našoj retrospektivi.

Izlazi li srpska književnost na more?

Na to pitanje gledam kroz drukčiju optiku. Ako je Sv. Sava lično, kao prvi srpski pisac i učitelj, na jednom bokeljskom ostrvu osnovao prvu Zetsku episkopiju, to će reći da naš jezik bez prestanka zapljuskuje evropske obale. Srpska književnost ima ambiciju da ne napušta naše more jer je ovdje ukotvljena. Nigdje ona ne izlazi. Svoja je na svome.

Autor: Slavko Trošelj