Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima
„Nečista krv“ Borisava Stankovića, druga knjiga iz Lagunine edicije „Klasici srpske književnosti“, uskoro u svim bolje snabdevenim knjižarama. Jedini završeni roman Bore Stankovića prvi put je objavljen 1910. godine. Radnja se događa u Stankovićevom rodnom kraju Vranju, krajem 19. i početkom 20. veka. Ovo je priča o tragičnoj sudbini prelepe Sofke, jedinice u nekad bogatoj trgovačkoj porodici.
U priči o stradanju čuvene vranjanske lepotice Sofke, prvi put u našoj književnosti, spoljašnji svet se uspostavlja kao suptilni odraz čulne uznemirenosti, intimnih doživljaja, slutnji i podsvesnih zbivanja jedne žene – izuzetne koliko lepotom toliko i snažnom samosvešću. Prvi put žensko i muško telo, erotske žudnje i seksualna htenja dobijaju prvorazredni književni značaj, a likovi žestokog temperamenta, orijentalno egzotični, određeni arhaičnim jezikom i kulturom, rastrzani između svojih nagona i društveno nametnutog postojanja, postaju tragične univerzalne figure u kojima prepoznajemo večne protivrečnosti postojanja.
U toj čudesnoj književnoj formi koja je uspostavila harmoniju između lokalnog, zaboravljenog i sasvim specifičnog s jedne, i opšteg i u svim vremenima prepoznatljivog čovekovog stradanja s druge strane, treba tražiti odgovor na pitanje zašto Nečista krv, iako jedini završeni roman Borisava Stankovića, svom autoru i danas čuva status jednog od najvećih srpskih romanopisaca.
Ovo izdanje sadrži predgovor Predraga Petrovića, profesora na Filološkom fakultetu, koji ističe značaj ovog dela i obraća se današnjim čitaocima.
Borisav Bora Stanković rođen je 1876. godine u Vranju. Rano je ostao bez roditelja i odgajala ga je njegova baba. Školovao se u Vranju i Nišu, a Pravni fakultet je završio u Beogradu. Posle studija se oženio i imao je troje dece. Bio je najznačajniji srpski predstavnik realizma. U dramu „Koštana“ prvi put je ubacio vranjanski izgovor i bio kritikovan zbog toga. Bio je zarobljen u Derventi. Kada su ga pustili, vratio se u Beograd gde je najpre radio kao novinar, a kasnije kao činovnik u Ministarstvu prosvete. Umro je 1927. godine u Beogradu.
Knjigu „Nečista krv“ možete pronaći od srede 17. oktobra u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.
Borisav Stanković rođen je u Vranju 25. marta 1876. Ubrzo mu umiru roditelji pa brigu o dečaku preuzima njegova baba po ocu, Zlata, čiji život će mu kasnije biti inspiracija za pripovetke Tetka Zlata i Uvela ruža. Pohađa osnovnu školu i gimnazuju u Vranju, školovanje potom nastavlja i završava u Nišu, gde su mu, između ostalih, profesori bili književnik Ilija Vukićević, istoričar književnosti Jaša Prodanović i budući političar Ljubomir Davidović. Od 1896. do 1901. studira na ekonomsko-političkom odseku Velike škole u Beogradu, a u isto vreme se izdržava radeći kao praktikant u Državnoj štampariji, Ministarstvu prosvete i Ministarstvu spoljnih poslova. U časopisu Iskra 1898. objavljuje prve pripovetke: Stanoja, Đurđevdan i Prva suza, da bi već naredne 1899. objavio i prvu zbirku, Iz starog jevanđelja, za kojom su ubrzo usledile i knjige Božji ljudi i Stari dani. U Narodnom pozorištu 20. oktobra 1901. sa velikim uspehom je izvedena drama Koštana. U to vreme počinje da radi na romanima Nečista krv, Pevci i Gazda Mladen, od kojih će samo prvi završiti. Od jula 1903. do jula 1904. boravi u Parizu. Radi u Ministarstvu prosvete, kao carinarnik na železničkoj stanici u Beogradu, poreznik u Nišu, potom kao kontrolor državne trošarine na Bajlonijevoj pijaci, da bi od 1913. ponovo prešao u Ministarstvo prosvete. U časopisima i listovima, najviše u Politici, objavljuje pripovetke i odlomke iz romana Nečista krv, koji se u konačnom izdanju i pojavljuje 1910. godine. Pišući o ovom delu Jovan Skerlić konstatuje da je to „dvostruka dobit za srpsku književnost: ne samo stoga što srpska književnost dobija jedan roman od velike vrednosti, nego i stoga što se sada potpuno razbija strah koji je vladao i kod onih koji su najviše verovali u originalni i snažni talenat Borisava Stankovića.“ Po izbijanju Prvog svetskog rata sa porodicom prelazi u Niš. Od oktobra do decembra 1915. sa vojskom stiže do Podgorice. Njegova supruga i dve ćerke vraćaju se za Beograd. Stankovića zarobljavaju Austrijanci i u konvoju vode prema Mađarskoj, ali ga zbog pojave pegavog tifusa zadržavaju u Derventi. Zahvaljujući zalaganju književnika Koste Hermana oslobođen je iz logora i vraćen u Beograd. O životu u okupiranoj prestonici piše u nedovršenim delima Pokušaj autobiografije i Uspomene. Sarađuje sa okupacionim Beogradskim novinama zbog čega će ga javnost osuđivati nakon oslobođenja. Od aprila 1920. pa do penzionisanja 1927. radi u Ministarstvu prosvete. Sve više se povlači iz književnog i javnog života, što zbog bolesti, uremije, što zbog konstantnih napada na njegovu ličnost u štampi. Rado se druži sa glumcima Narodnog pozorišta, posebno sa Čiča-Ilijom Stanojevićem. Umire u svojoj kući na Dorćolu 21. oktobra 1927. godine. Sahranjen je dva dana kasnije na Novom groblju u Beogradu.
U intervjuu koji je dao književniku Branimiru Ćosiću avgusta 1926, Stanković je ovako odredio svoje pisanje i svatanje umetnosti: „Ja sam čovek koji se ne zanima teorijama ni intelektualnim konstrukcijama. Inteligencija ne stvara umetnička dela, ona može da razume ili da uglača ono što osećaji stvore. (...) Moja glavna lektira su bili ruski pisci četrdesetih i šezdesetih godina, Poljaci i, od Francuza, Dode i Mopasan. Naročito sam voleo Turgenjeva. Čitanje Bednih ljudi od Dostojevskog učinilo ja na mene jedan od najjačih utisaka. To je i ostala jedna od mojih najomiljenijih knjiga. Od drugih stvari Dostojevskog volim Zapise iz mrtvog doma. Kakvi tipovi, kakvi karakteri, kakva čovečnost u toj knjizi! (...) Moja koncepcija umetnosti je takođe prosta: jedna umetnost ako ne pokrene neka plemenita osećanja u vama, nije umetnost. Drugo, treba da čini da zavolite svoga bližnjeg.“
Bibliografija prvih izdanja dela Borisava Stankovića
Iz starog jevanđelja, Radikalna štamparija, Beograd, 1899.
Božji ljudi, Braća M. Popović, Novi Sad, 1902.
Koštana: komad iz vranjanskog života u četiri čina sa pevanjem, Štamparija Petra Jockovića, Beograd, 1902.
Stari dani, Srpska književna zadruga, Beograd, 1902.
Pokojnikova žena, Knjižarnica Bože O. Dačića, Beograd, 1907.
Nečista krv, Nova štamparija „Davidović“, Beograd, 1910.
Dela Borisava Stankovića, priredio Dragutin Kostić, Odbor za izadavanje dela Borisava Stankovića, Beograd, 1928–1930:
knj. 1: Koštana; Tašana; Jovča, 1928.
knj. 2: Nečista krv, 1928.
knj. 3: Gazda Mladen, Pevci, 1928.
knj. 4: Stari dani, 1928.
knj. 5: Iz moga kraja; Božji ljudi; Njegova Belka, 1928.
knj. 6: Moji znanci, 1928.
knj. 7: Pod okupacijom, 1929.
knj. 8: Nastup; Pečal, 1930.
Postanite član Laguna Kluba čitalaca i uživajte u benefitima!
Gift program od 10%, popusti do 30%, a specijalni rođendanski popust čak 40%!
E-mail adresa je obavezna
Da biste osigurali da su vaši podaci o nalogu ažurirani, molimo vas da potvrdite e-mail adresu koju želite da koristite za prijavu i obaveštenja o nalogu.