Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Đavolji nakot – Margaret Atvud

Đavolji nakot – Margaret Atvud - slika 1
Margaret Atvud je kanadska autorka rođena 1939. godine. Prvo delo koje je objavila, još kao studentkinja, jeste zbirka pesama „Double Persephone“, a već za drugu zbirku, „The Circle Game“, dobila je prestižno kanadsko priznanje „Governor’s General Award“. Čitalačkoj publici Atvudova je danas najpoznatija kao romanopisac, a neki od najčitanijih romana koje je napisala su „Sluškinjina priča“, „Mačje oko“,  „Slepi ubica“ i drugi. Dobitnica je pedesetak nagrada i priznanja, među kojima se ističe Bukerova nagrada koja joj je 2000. godine dodeljena za roman „Slepi ubica“. Prethodne recenzije dela ove autorke možete pročitati klikom klikom ovde

Njen najnoviji roman „Đavolji nakot“, deo je projekta Hogart Šekspir i predstavlja savremenu verziju „Bure“, jedne od poslednjih drama koje je Šekspir napisao. U tekstu koji je Margaret Atvud napisala povodom učestvovanja u ovom projektu, naglasila je da je „Bura“ bila njen prvi, automatski izbor. Ono što joj je kod ove drame delovalo posebno privlačno, kaže, jeste veliki broj otvorenih pitanja u tekstu, kao i izuzetno kompleksni likovi koji pružaju mogućnost za nove interpretacije. Kada je trebalo da počne da piše, uhvatila ju je panika. Kako osavremeniti „Buru“ i od nje napraviti realnu priču? Više ne postoje neotkrivena ostrva, a tehnologija je toliko uznapredovala da je teško pomisliti da bi neka važna ličnost mogla godinama ostati nasukana na pustom ostrvu. Posle nekoliko čitanja originala, gledanja modernih ekranizacija i čitanja drame od pozadi, Atvudova je dobila ideju: radnja će biti smeštena u zatvoru.

„Đavolji nakot“ je priča o Feliksu Filipsu, nekada važnom i priznatom pozorišnom reditelju koji je na vrhuncu svoje slave doživeo strašnu izdaju svojih kolega i završio sam, zaboravljen, na ivici očaja. Dvanaest godina nakon sloma karijere, Feliksu se pruža bedna prilika da bude vođa pozorišne trupe u zatvoru. Prilika koju će on iskoristiti da se osveti onima koji su ga izdali, ali i da konačno na scenu postavi Šekspirovu „Buru“, predstavu koja je trebalo da predstavlja vrhunac njegove karijere.

Za razliku od većine njenih kolega koji su učestvovali u ovom projektu, Margaret nije odlučila da doslovno prenese priču originala u savremeno doba. Ona je, umesto toga, „Buru“ raslojila i čitaocima pružila priču u priči u priči. Da, dobro ste pročitali. Prvi sloj čini priča o Feliksu koji doživljava nešto slično Prosperovoj sudbini, drugi sloj je original umetnut u roman, odnosno tumačenje „Bure“ od strane zatvorenika, i njihovo izvođenje predstave (koja je ujedno i Feliksova osveta) i na kraju, veoma zanimljivo, svojevrstan nastavak originalne priče, dat kroz eseje zatvorenika o sudbini likova koje su tumačili nakon radnje odigrane u originalu.

Odabir režisera za junaka koji bi trebalo da predstavlja Prospera je veoma inteligentan. Nešto slabiji pisci bi možda upali u klopku pisanja o mađioničaru, ali ne i Atvudova. Ona lukavo primećuje da je upravo Prospero taj koji je izrežirao čitavu dramu koja se odvija u „Buri“:

„Je li ostrvo čudesno?, pita se Feliks. Ostrvo je mnogoštošta, ali i između ostalog i nešto što on nije spomenuo: ostrvo je pozorište. Prospero je režiser. On na pozornicu postavlja komad, u kojem se krije drugi komad. Ako njegova čarolija uspe i komad dobro prođe, dobiće ono za čim mu srce žudi. Ali ako ne uspe…“

Feliksova situacija je identična, a vodi ga ista sila koja vodi i Prospera: osveta. Prosperova ćerka, Miranda, implementirana je u roman u dva nivoa. Feliksova ćerka, takođe nazvana Miranda, nije među živima, ali je sveprisutna (njena smrt može aludirati na dubok san iz originala, a njen duh se lako može povezati sa Arijelom), ali Mirandin lik u predstavi tumači mlada glumica koja i sama igra ulogu u onoj većoj, Feliksovoj životnoj predstavi. Zatvor je, takođe simbolički posmatrano, idealno mesto za smeštanje modernu verzije „Bure“, jer ostrvo je, kako Atvudova primećuje u romanu, jedna velika tamnica, ne samo za Prospera, već i za likove poput Kalibana i Arijela, koji žude za slobodom.

Jednom od glavnih odlika pozorišta, još od vremena Aristotela, smatrala se katarza koju gledaoci tokom gledanja predstave proživljavaju. Ta ista katarza je upravo ono čemu streme i Feliks i Prospero, dok dirigentskim palicama upravljaju događajima oko sebe. Pozorište ima i vaspitan momenat i zbog toga je preporučen zatvorenicima, ali Margaret Atvud ide korak dalje, pa Feliks svojim zatvorenicima ne samo da brani vulgarnosti i psovke, već ih ohrabruje da koriste uvrede i psovke koje je u delu koristio sam Šekspir. Ovo se pokazuje kao izuzetno zabavna zamisao, ne samo za likove u romanu, već i za čitaoca. Naslov koji Atvudova bira za svoj roman, „Đavolji nakot“, upravo je jedna od tih psovki.

Iako nema sumanje da bi Margaret Atvud mogla da obradi bilo koju od Šekspirovih drama, „Bura“ se nekako čini kao idealan izbor, s obzirom na to da je kao autorka verovatno najpoznatija upravo po svojim distopijskim romanima (a „Bura“ zapravo jeste distopija). Ipak, Atvudova je odlučila da fantastiku ostavi po strani, ali tako da magija ipak bude prisutna u romanu i to ona po kojoj je Šekspir slavan – magija pozorišta. Sa druge strane, njeno tumačenje drame, dato kroz rasprave zatvorenika o delu, kao i u esejima o onome što se moglo dogoditi Šekspirovim junacima nakon što se zavesa spusti, nateraće svakog ljubitelja „Bure“ da ponovo pročita dramu i iznova promisli o onome što je u njoj napisano.

„Đavolji nakot“ verovatno nije najbolji roman koji je Margaret Atvud ikada napisala, ali je zasigurno najbolji (barem za sada) u ediciji modernih verzija Šekspirovih dela.

Аutor: Sandra Bakić Topalović
Izvor: stshbook.blogspot.com

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Margaret Atvud

Margaret Atvud

Margaret Atvud rođena je 1939. u Otavi. Zahvaljujući obrazovanim roditeljima, već sa četiri godine je naučila da čita i piše. Pod njihovim uticajem (Atvudova je osnovno obrazovanje stekla u roditeljskoj kući) postala je posvećena čitanju i razvila je snažno interesovanje za pisanje. Već u srednjoj školi objavljivala je pesme, međutim presudnu ulogu u njenom literarnom razvoju odigrao je Nortrop Fraj, profesor engleskog jezika na koledžu koji je Atvudova pohađala. Tada istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao vrednosti zanemarene kanadske književnosti, a u Margaret Atvud je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na još viši nivo. Podrška koju je imala u profesoru, ubrzo je rezultirala zbirkom pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The Circle Game, dobivši ovaj put za zbirku najznačajnije kanadsko književno priznanje, Governor's General Award. Time je otpočela serija nagrada koje će ova književnica dobijati tokom narednih trideset i više godina, potvrđujući da je jedan od najvećih autora svog vremena. Među nagradama su i neke od najprestižnijih koje se dodeljuju u književnom svetu poput Bukerove, Welsh Arts International i drugih, za romane Sluškinjina priča, Mačje oko i Slepi ubica. Teme o kojima Atvudova piše veoma su raznovrsne: priroda, muško-ženski odnosi, politička pitanja, nacionalni identitet, istorija. Radeći kao urednik u jednoj izdavačkoj kući, Margaret Atvud se bavila i književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko delo iz oblasti esejistike nazvano Opstanak, svojevrstan pogled na rad književnog urednika. Margaret Atvud trenutno živi u Torontu. Foto: © Luis Mora

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com