„Stranac u šumi“ vladike Grigorija je zbirka priča koja se sastoji od uvodne priče Ulazak i dvanaest priča, svojevrsnih bokserskih rundi. Rasprave, to jest bokserske runde, vladika vodi sa svojim sagovornikom, stanovnikom skrivene kolibe u šumi. Za svog sagovornika i duhovnog srodnika vladika će sam kazati da ne zna da li je on njegov trener, protivnik ili sparing partner. Autorove ispovijesti podsjećaju na platonovske dijaloge u kojima su iznesena razmišljanja o svecima, smirenju, sujeti, ljubavi, bolu, prijateljstvu, pokajanju. Kao svjedok dešavanja na hercegovačkom ratištu, vladika će o ratu zapisati ono što je i istorija potvrdila, da je rat kraj svih zakona. Lične ispovijesti vladike Grigorija pisane su jezikom koji je lišen filozofsko-religiozne leksike, stilom koji ne podsjeća na srednjovjekovne spise sa naglašenom moralizatorskom tendencijom. Naprotiv, vladika ne morališe, on poziva na preispitivanje ličnih stavova o pitanjima sa kojima se svi mi svakodnevno susrećemo.

Nema čitaoca, bez obzira na to da li je vjerujući ili ne vjerujući, koji misao vladike Grigorija o tome ko su sveci neće prihvatiti kao apsolutno sagledivu i prihvatljivu: „... svetac (je) čovjek čiju su ljubav drugi prepoznali kao neodoljivu silu koja ih potpuno razoružava, kojoj nikako ne mogu da se protive i na koju jedino ljubavlju mogu i moraju uzvratiti“. Ljubav nije prosta i banalna, neodvojiva je od bola i od neprijatnosti. „Isto važi i za svetost“, kaže vladika, koga njegov sagovornik, učitelj i trener, dok razgovaraju o svecima, ostavlja bez teksta kad mu kaže da Bog jeste jedini Sveti, Bog jeste ljubav, ali u svemu tome nema „ružičaste ovosvjetske ljepote“.

Skoro na svakoj stranici „Stranca u šumi“ vladika Grigorije nas podsjeća na neku životnu mudrost. Jedna od njih je da nije moguće preplivati ni najobičniju rječicu ako ne znamo kuda smo se uputili. Sujetu mnogi smatraju bolešću, ali tek poneko razmišlja kako da se od nje izliječi. Odgovor je vrlo jednostavan: „Svaki čovjek koji prihvati sebe uistinu postaje slobodan od sebe.“ Tek kad prihvatimo sebe, tek kad sagledamo sve svoje nesposobnosti i nevještine, kad uzrastemo, tek tad ćemo moći da pobijedimo sopstvenu sujetu i da uskliknemo: „Blago siromašnima duhom jer je njihovo carstvo nebesko.“ Kad se čovjek oslobodi sujete i želje za sigurnošću, na dobrom je putu da dodirne smirenje koje jeste „početak i kraj svake vrline i spasenja“. Da bi se čovjek spasao, on mora da se oslobodi svih strasti, pa i nade, jer i nada je strast, kaže vladika, i to ona strast koja nas sprečava da stvari vidimo onakvima kakve jesu. Zato zaboravimo na krilaticu da nada zadnja umire. Gdje ima nade, ima i tuge, a ni jedna ni druga strast nisu dobre za onog ko teži miru.

Vladika svoju budućnost vidi kao veliku mračnu planinu. Iako pred njom strepi, zna da je mora preći. Vladika Grigorije razmišlja o planini, starac Santjago o moru, a i planina i more su „zavodljivi i prevrtljivi“, što i planinu i more čini naročito lijepim. Zbog toga straha pred planinom i morem čovjek često zaboravi da živi. Čovjek želi da sve kontroliše, da izbjegne sve stranputice. A ne treba, ne treba uvijek grliti ono što je izvjesno, treba živjeti. Ako ne možemo da kontrolišemo život, možemo i moramo sebe.

Starac koji živi u šumi ne želi da poštedi svoga mladog sagovornika ni teme o kojoj se u Crkvi ćuti, a to je tjelesno iskušenje. Budućeg episkopa hercegovačkog njegov duhovni srodnik uči da i ovoj temi treba otvoreno razgovarati. U suprotnom ćemo doći u situaciju da sve ono što nas plaši ovlada nama. Upitamo li ma kog čovjeka o čemu najčešće razmišlja, šta želi, čućemo odgovor – unutrašnji mir. Da bismo dosegli unutrašnji mir, moramo da živimo u saglasju sa sobom i svijetom. Moramo da budemo istraživači, oni koji će dodirnuti najudaljenije dijelove sopstvene duše, unutrašnjeg sebe. Iskrenost je temelj svakog zdravog odnosa sa sobom, sa drugim ljudima. Da je to lako, iskren bi prema sebi bio svako. Iskreni smo izgleda samo kad treba da priznamo da u svjetovnom carstvu ne postoji savršena ljubav.

Najjednostavniju, a istovremeno najsuštastveniju definiciju ljubavi je dao vladika koji je u svojoj zbirci bisera od priča zapisao da je ljubav kad ne povređujemo one koje volimo, pa ni sebe. Andrić je kazao da ono što ne boli nije život, a vladika Grigorije da nije podvig u tome da se ne bojimo, već da savladamo strah i živimo uprkos strahu.

Kažu da samo pametan čovjek zna za stid. Stid je i svojevrsni obrambeni mehanizam koji nas sprečava da se vežemo za zlo. Tamo gdje nema stida i empatije, ima, nažalost, destrukcije, a za destrukciju u svijetu odgovoran je isključivo čovjek. Najopasniji za čovječanstvo je onaj čovjek koji pored sebe ima klimoglavce, onaj kome se godinama niko nije usprotivio. Zašto? Zato što jednoumlje ne vodi ka duhovnom napretku. U društvu u kome nema duhovnog napretka zvijezde polako počinju da se gase jedna za drugom. Mrak nas neće preplaviti ukoliko budemo pokazivali ljudskost. I ukoliko se iskreno pokajemo za sve ono što smo učinili drugima, i sebi. Pokajanje donosi olakšanje i sprečava nas da se odvojimo od bezobzirnih i bezdušnih. „To je sila koja pretvara tamu u svjetlost, pad u uzdizanje, to je kreacija nasuprot destrukciji.“

Zato neka bude Čovjek! Neka bude svjetlost! Samo će Čovjek i svjetlost moći da razore jednoumlje i destrukciju. Neka u svijetu bude i prijatelja kao što je bio patrijarh Pavle koji je pokušavao da sakrije senilnost svog prijatelja Stefana. Možda je to suština prijateljstva, riječi su vladike Grigorija, da prikrivamo mane svoga prijatelja kako bismo ga zaštitili od svijeta.

Vladika Grigorije je u zbirci priča „Preko praga“ nagovijestio, a u „Strancu u šumi“ potvrdio da je srpska književnost dobila dobrog pripovjedača. „Stranac u šumi“ nam je i te kako dobro došao, slobodno mogu da kažem da nam ovakvo djelo nikad nije bilo potrebnije. Pitate se zašto. Zato da ne bismo lutali mnogo i da ne bismo bili stranci u društvu i u životu. Da bismo bili ratnici koji će donijeti svjetlost.

Autor: Vedrana Mijović Pantelić
Izvor: Delfi Kutak