Ja sam čitateljka sa pristojnim čitalačkim stažom. „Prošla“ sam kroz različite žanrove i u mnogima našla ljepotu kojoj se vraćam. Druga strana tog iskustva je to što me malo šta može iznenaditi.

A onda sam počela da čitam „Rakovu obratnicu“. Slušala sam o njoj, pročitala pouzdan prikaz i bilo mi je drago što je „došla na red“.

Pariz tridesetih godina: poznat teren (knjige i filmovi), Amerikanac kao Parižanin: poznato, knjiga prvo označena kao skandalozna, potom kao klasik: već sam čitala takve.

Miler počinje „punom parom“ od prve strane: opisi su takvi da se čuje vreva na ulici, osjete se mirisi hrane u kafanama, boje okoline blješte do neprijatnog sjaja, ukus omleta, čiji tragovi se vide na Borisovoj bradi, osjeti se u ustima istovremeno kada i bol u stomaku jer je Amerikanac gladan, pod rukom se osjeti rapavost stola i hladna glatkost pisaće mašine postavljene tako da pisac može da se vidi u ogledalu...

Likovi su posebna kategorija. Ima ih mnogo. I svi kao da su glavni: opisuju se njihov izgled, njihova osjećanja, povezuju se sa već predstavljenim likovima, objašnjavaju se njihovi stavovi i postupci...

Roman ima smijer, ali je poput ravničarske rijeke u vjetrovitom području: meandrira toliko da je onome ko se nalazi na ili u rijeci teško shvatiti da smijer postoji.

Negdje na pola sam stala. Prestala sam da čitam. Shvatila da su mi čula prenadražena. Svaka senzacija se umnožva pet puta, jer sam svaki osjet doživljavala kroz svako čulo: recimo, vreva se čuje, ali ima i svoju boju, ukus, miris i teksturu. A senzacije su u svakoj rečenici. U nekoj i više njih.

Ne, nisam odustala. Samo sam drugi put počela drugačije, oprezno, vodeći računa o orijentirima, da se ne bih „izgubila“ uz put. I otkrili su mi se sva ljepota i bogatstvo „Rakove obratnice“. I čitaću Milera opet. I ovu i neku drugu. Ali ih neću olako prihvatiti.

Vjerovatno ne bi doživljaj mogao da bude ovako živopisan da prevodilac nije uradio odličan posao.

Autor: Ana Milićević
Izvor: Delfi Kutak