Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Delfi Kutak je pročitao: „Provincijalac“

Delfi Kutak je pročitao: „Provincijalac“ - slika 1
Kakvo sentimentalno značenje ima knjiga „Provincijalac“! Sigurna sam da je Momo Kapor veliki deo ove priče posudio iz sopstvenih sećanja, iz detinjstva i rane mladosti.
Provincijalac nije neko ko živi u provinciji – po meni, to je čovek nezasite radoznalosti, neke divne gladi koja ga tera i goni da osvaja prostor, istražuje nepoznate predele, kuša retka pića, traga za ličnostima koje su uzbuđivale njegovo detinjstvo. Provincijalci žive i u Njujorku, isto tako kao i u Prćilovcima.

Pisac nije slučajno svog junaka nazvao Niko N. Herceg. Niko N. je kao i mnogi drugi, anonimni ljudi, koji su silno želeli da postanu Neko. Ova priča zvuči tako poznato, a opet, sigurna sam da odavno nisam čitala nešto ovako originalno napisano, posebno i toplo. U knjizi su ispisana sećanja na detinjstvo, na sve ono što se u životu jednog čoveka dešava prvi put, na mesta koja poseduju svoje mirise, one koje ne blede i kad sve drugo izbledi. Tu su i male i velike tuge, te najbliskije drugarice svakog odrastanja. Vremena se menjaju kao i ljudi, ali na sreću, sećanje na detinjstvo ostaje trajno zabeleženo u svakome od nas, kao otisak prsta, kao dokaz da smo postojali.

Niko N. Herceg je uspešan televizijski reporter. Njegove emisije su najgledanije, njegove reportaže su često sa udaljenih delova sveta, njegova popularnost i slava su na svom vrhuncu, ali čini se da strast sa kojom radi svoj posao u jednom trenutku nailazi na zasićenje. Sedmog avgusta 1974. godine, u potrazi za potonulim brodom o kojem snima emisiju, zaroniće u blizini ostrva Saplun, a izroniti na, naizgled, nepoznatoj plaži, istog dana ali 1947. godine.

Prvo što će ugledati na toj nesređenoj plaži, među gomilom musavih i „na nulu“ ošišanih dečaka, biće desetogodišnje lice dečaka koji je nekad bio on, dečaka sa štrkljavim telom punim ožiljaka, sa kvrgavim kolenima, rebrima koja se provide ispod kože. Na mršavom licu tog dečaka nije odmah prepoznao modrozelene oči... Ali da, to je on, ratno siroče bez igde ikoga, prvi put na moru. Tog leta gradske vlasti su odlučile da svu sarajevsku decu, izgladnelu i neuhranjenu, pošalju na more.

Kako je odrasli Niko uopšte prošao kroz „vremensku mašinu“ i našao se oči u oči sa svojom desetogodišnjom verzijom? Hoće li biti opčinjen tim klinjom, koji je u svojoj mimikriji išao tako daleko da je već tada znao kako se stopiti sa okolinom, kako biti neupadljiv i neprimetan? Klinjom koji je znao da je princ – bačen u bedu kojoj ne pripada.

Odrasli Niko je poželeo da pruži ruku desetogodišnjem Niku i da mu obeća da će sve biti u redu. Sasvim neočekivano, taj klinja će više pomoći njemu. Pomoći će mu da shvati šta ga je u životu uvek vuklo da ide dalje, da istražuje nove predele, nove priče... I da večito ostane gladan pejzaža, pažnje i ljubavi.

Autor: Silvija Mitrović
Izvor: Delfi Kutak

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Momo Kapor

Momo Kapor

Momo Kapor rođen je 1937. godine u Sarajevu kao jedino dete Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i Gojka Kapora. Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega. Jedan tragičan događaj zauvek je obeležio rane godine, ali i čitav život Mome Kapora. Za veme nemačkog bombardovanja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, na kuću u koju su se skonili Momina majka, baka i još četrdesetak ljudi pala je bomba, a četvorogodišnji Momo je jedini preživeo zahvaljujući tome što ga je majka pokrila sopstvenim telom, ostavši na mestu mrtva. Tako je na samom početku života Momčilo ostao bez dvadesetosmogodišnje majke, ali i bez oca, koji je zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljevske vojske i interniran u logor u Nirnbergu, odakle će izaći tek nakon kapitulacije Nemačke. Svoje najranije detinjstvo provodi u Sarajevu, kod bakine sestre Janje Baroš, a u Beograd prelazi godinu dana po završetku rata, sa svojim ocem. U septembru 1955. godine upisuje se na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, gde diplomira 1961. godine, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Momo Kapor, još kao gimnazijalac Treće beogradske gimnazije a zatim i kao student, počinje saradnju sa nekoliko časopisa u kojima objavljuje likovne kritike. Nešto kasnije počinje da piše putopise, feljtone i priče koje objavljuje u Vidicima, Politici, Oslobođenju, Ninu, Mladosti i Književnim novinama. Tada nastaju i njegove prve radio drame koje šalje na konkurse, često pod pseudonimom. U vreme završetka Akademije, 1961. godine upoznaje Anu Pjerotić, kćerku uglednog lekara Ante Pjerotića, sa kojom se venčava posle nekoliko godina, 1964. godine. U ovom braku rođene su kćerke Ana i Jelena. Nakon venčanja živeli smo u iznajmljenoj sobi na Crvenom krstu, a zatim u iznajmljenom stanu u Siminoj ulici. Kiriju za taj stan smo platili godinu dana unapred od nagrade koju je dobio za jednu od svojih radio-drama, baš u trenutku kad se rodila naša kćerka Ana. Ubrzo se zapošljava u Jugoslavija publiku, a ja nastavljam studije na Filozofskom fakultetu, gde sam 1966. diplomirala na katedri za psihologiju. Naš prvi pravi dom nalazio se u ulici Kraljevića Marka, gde se rodila naša mlađa kćerka Jelena. Nekoliko godina kasnije zamenili smo ga za prostraniji stan u Kondinoj ulici, u kojem smo zajedno živeli do Momine pedesete godine. Tu su nastale Beleške jedne Ane, Provincijalac, Foliranti, Zoe... U ženskom časopisu Bazar počinju da izlaze tekstovi o tinejdžerki Ani, ilustrovani rukom autora. Oni vrlo brzo nalaze put do publike i 1972. godine postaju knjiga Beleške jedne Ane. Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama (...) Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona, da bih se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života. U tom periodu počinje i saradnja Mome Kapora i izdavačke kuće Znanje, koja u okviru biblioteke HIT objavljuje prve Kaporove romane koji će mu doneti ogromnu popularnost. Njegove knjige su godinama bile na vrhu lista najčitanijih dela, a on je vrlo brzo postao miljenik publike. Zahvaljujući svojim autorskim emisijama na radiju i televiziji stekao je široku popularnost koja je u to vreme bila neuobičajena za književnike. 1988. godine razvodi se od prve supruge da bi ubrzo nakon toga ušao u novi brak. Momo Kapor je autor preko četrdeset knjiga. Osim romana i priča pisao je drame, putopise, esejističku prozu i bavio se ilustracijom. Njegove knjige su prevedene na mnoge strane jezike. Tokom života potvrdio je svoje pripadanje srpskom književnom korpusu i bio je dragocen hroničar zbivanja, često nesrećnih, koja su pratila njegov narod. Paralelno sa književnim radom bavio se i slikarstvom, a u isto vreme je i ilustrovao gotovo sve svoje knjige. Imao je samostalne izložbe u Srbiji, SAD, Italiji, Švajcarskoj, Venecueli, Nemačkoj i Velikoj Britaniji. Umro je 2010. godine u Beogradu. Uz podršku Fonda Momo Kapor, koji su osnovale kćerke Ana i Jelena, Učiteljski fakultet u Beogradu organizovao je prvi naučni skup o književnom stvaralaštvu Mome Kapora. Skup je održan u Beogradu i u Rimu, a rezultat je zbornik radova Pripovedač urbane melanholije koji je do danas najpotpunija analiza Kaporovog književnog opusa.

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com