Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Četiri Obrenovića i jedan Simić – povodom knjige Đorđa S. Simića „Propast dinastije Obrenovića“

Četiri Obrenovića i jedan Simić – povodom knjige Đorđa S. Simića „Propast dinastije Obrenovića“ - slika 1
Ne treba dodatno objašnjavati kojoj četvorici Obrenovića se posvećuje posebna pažnja kad god se govori i piše o Srbiji devetnaestog stoleća, jer bez životopisa kneza Miloša, kneza Mihaila, kralja (prethodno kneza) Milana i kralja Aleksandra ne može se zamisliti ni hronologija razvoja srpske državnosti, ni istorijat srpsko-turskih ratova, pa ni (ponekad krvave) razmirice između tek formiranih političkih struja unutar srpskog društva. (Peti Obrenović koji je bio vladar, knez Milan, sin kneza Miloša i stariji brat kneza Mihaila, najčešće se samo uzgred pominje, jer bio je na čelu vazalne Kneževine Srbije manje od mesec dana, i to pod tutorstvom tročlanog namesništva.)

A u Srbiji kojom su vladali Obrenovići – pa i onda kad su bili izgnani tokom skoro dve decenije, a državom upravljao knez Aleksandar Karađorđević pod zaštitom ustavobranitelja – nije trebalo dodatno objašnjavati ni ko je porodica Simić, iz koje je potekao i političar u čijoj je zaostavštini pronađen memoarsko-istorijski spis gde se daje autentičan pregled srpske političke, društvene i kulturne stvarnosti tokom druge polovine devetnaestog veka.

Danas se za ime Simića prvenstveno vezuje porušeni Konak, koji je ostao upamćen kao rezidencija dinastije Obrenović, pa i kao mesto njenog krvavog kraja 1903. godine – zbog čega je možda i srušen već godinu dana nakon Majskog prevrata – ali Simići se nisu upisali u istoriju Srbije samo zato što su knezu Aleksandru Karađorđeviću svojevremeno prodali tada jedno od najlepših beogradskih zdanja, nego i aktivnim učešćem braće Stojana i Alekse u ustavobraniteljskom režimu, pa je možda i zbog njihovog istorijskog značaja Stojanov sin Đorđe, premda uspešan diplomata i dva puta predsednik srpske vlade, ostao u senci svog oca i strica, što je konačno ispravljeno objavljivanjem Đorđevog rukopisa naslovljenog kao „Propast dinastije Obrenovića“.

Kad se objavljuje delo koje je decenijama čamilo u rukopisnoj verziji, ponekad ime i biografija autora znaju da privuku veću pažnju nego ono što u delu piše, pa koliko god da se „Propast dinastije Obrenovića“ može okarakterisati kao zbornik portreta četvorice Obrenovića, ipak je ovo i portret samog Đorđa S. Simića, jer ne samo što autor otvoreno piše o sopstvenim iskustvima i učešćima u značajnim istorijskim momentima, nego je istoričarka Ana Stolić, koja je i priredila Simićev rukopis za štampu, u posebnom predgovoru predočila čitaocima detalje iz Simićevog životopisa i time takoreći ukazala na još jedan simbol obrenovićevske Srbije.

S obzirom na to da je Simić svoja sećanja, svedočenja i zapažanja pisao u godinama neposredno nakon ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage, ovo je delo lišeno mnogih naknadnih negativnih nanosa, kojim su naročito bila izložena imena kraljeva Milana i Aleksandra, ali pošto Simić, sa druge strane, nije ni pristrasan prema vladarima u čije je vreme ostvario svoju političku karijeru, može se „Propast dinastije Obrenovića“ uslovno smatrati objektivnim prikazom.

Objektivnost je, dakle, u tome što Simić, i kad oštro kritikuje vladare o kojima piše, čini to jer se lično uverio u njihove greške, a ne zbog toga što je takva bila državna i ideološka politika nakon dolaska Petra I Karađorđevića na presto Srbije.

Ipak, i ta je objektivnost uslovna, jer autor je imao dovoljno vremena da svoje stavove koriguje i da za tumačenje izvesnih prelomnih momenata srpske politike, u kojima je i sâm učestvovao, iskoristi naknadnu pamet, a pritom Simić nije prezao od toga da u svakoj prilici istakne značaj svoje porodice, pa čak i kad za to nije bilo adekvatnih argunemata.

Zahvaljujući priređivačkim napomenama, na takve je nedoslednosti i pogreške ukazano na licu mesta, a pošto je uz svako značajno ime data u posebnoj napomeni kratka biografija, ova je knjiga dostupna i čitaocima koji nisu previše upućeni u političke i društvene prilike obrenovićevske Srbije, pa će verovatno mnogima promeniti uvreženu i često jednostranu sliku o vladarima koji su, kao i svi drugi ljudi, ipak bili složene ličnosti i čije su psihološke profile najbolje mogli da razumeju oni koji su ih lično poznavali.

Autor: Dušan Milijić

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Đorđe S. Simić

Đorđe S. Simić

Đorđe S. Simić (Beograd, 1843 – Zemun, 1921). srpski političar i diplomata, dva puta predsednik vlade Kraljevine Srbije, sin Stojana Simića, političara iz ustavobraniteljske epohe. Po završenom školovanju u Beogradu, studirao je državne nauke u Berlinu, Hajdelbergu i Parizu. Zaposlio se najpre kao činovnik u Ministarstvu inostranih dela Srbije i bio šef njegovog političkog odeljenja od 1867. do 1882. godine. Bio je pristalica liberala i od 1882. do 1884. generalni konzul u Sofiji, od 1887. do 1890. poslanik u Sankt Peterburgu i od 1890. do 1894. poslanik u Beču. Predsednik vlade od 12. januara do 21. marta 1894. godine. Vlada je brzo došla u krizu i pala zbog sukoba kraljeva Aleksandra i Milana sa radikalima. Ponovo poslanik u Beču od 1894. do 1896. godine, a zatim drugi put je predsednik vlade i ministar spoljnih poslova od 17. decembra 1896. do 11. oktobra 1897. godine. Ova njegova vlada je bila sastavljena od nautralnih ličnosti i radikala i u spoljnoj politici postigla je zapažene rezultate u Makedoniji: Srbija je dobila pravo da osniva nove škole, a bio je je privremeno postavljen srpski vladika u Skoplju (tj. skopskom vladičanstvu). U unutrašnjoj politici Simićeva vlada težila je smirivanju političkih strasti, popravljanju finansijskog stanja i naoružanju vojske zbog grčko-turskog rata u 1897. godini. Simić je bio i poslanik u Rimu 1900. godine, senator i predsednik Državnog saveta 1901. godine, poslanik i Carigradu 1903—1906. godine, i ponovo poslanik u Beču od 1906. do 1912. godine. Jedan je od osnivača Crvenog krsta Srbije i njegov dugogodišnji predsednik. Ženio se četiri puta, prvo Jelenom Karađorđević, ćerkom kneza Aleksandra Karađorđevića, što je izazvalo podozrenje na dvoru Obrenovića. Jelena je, međutim, iznenada umrla tokom svadbenog putovanja na jezeru Komo u Italiji. Druga žena Julka umrla je na porođaju njihovog trećeg deteta, treća je bila udovica Jelka Bojović a posle njene smrti Simić se oženio 23-godišnjom Bečlijkom Leopoldinom Koumal, s kojom je 1913. dobio četvrto dete, sina Georga Koumala Simića (umro 2004. u Beču). Đorđe Simić bio je čovek otmenih manira i jedan od najuglednijih školovanih diplomata Kraljevine Srbije, koji je iza sebe ostavio obimnu rukopisnu zaostavštinu. „Malo je ličnosti iz sveta srpske politike druge polovine 19. veka“, napominje istoričarka Ana Stolić, „koje su ostavile tako obimnu memoarsku građu. Pisanje je započeo u mladosti i studentskim danima u inostranstvu i nastavio tokom prvih godina službe (Dnevnik moj, I-II; Efemeris, dodatak Dnevniku). Usledilo je četrnaest knjiga dnevničkih beležaka pod nazivom Iz mojih uspomena 1888–1921, koje je zaveštao Državnoj arhivi, danas Arhivu Srbije (samo se spis Propast dinastije Obrenovića nalazio u privatnom vlasništvu i tek je nedavno otkriven). U njima se nalaze sveske pod nazivom Akta moje diplomatske službe, koja obuhvataju period od početka poslaničke delatnosti u Petrogradu do poslednjih godina života, kada je bio poslanik na raspoloženju. U okviru Simićevih Uspomena nalaze se i odvojeni spisi: Moje ministrovanje, Ivanjdanski atentat i ženidba kralja Aleksandra, Moje drugo ministrovanje, Odjeci u štampi iz vremena mog ministrovanja. Svoje viđenje odnosa sa Bugarskom u vreme dok je obavljao poslaničku dužnost u Sofiji pribeležio je u spisu Sumarni izveštaj o srpsko-bugarskim odnosima 1882–1885. Osim uspomena, Đorđe Simić je autor kratke biografije svog oca Šta je bio Stojan Simić (Beograd, 1876) i rasprave Istočno pitanje (Beograd, 1870). U pomenutom rukopisu Đorđa Simića Iz mojih uspomena opisana je njegova diplomatska delatnost, ali i nekoliko decenija istorije Srbije i Balkana.“

O životu, vrlini i moći razuma: „Meditacije ili Samom sebi“ Marka Aurelija u prodaji od 5. marta

Remek-delo praktične filozofije „Meditacije ili Samom sebi“ poslednjeg rimskog cara Marka Aurelija, sa izuzetnim predgovorom Vladete Jankovića, nudi dragocene uvide o životu, vrlini i moći razuma. Meditacije koje je napisao u poslednjim godinama svojih vojnih pohoda sadrže privatna

Pročitaj više

Promocija knjige „Boja straha“ Zorana Petrovića 5. marta u knjižari Delfi SKC

Promocija knjige „Boja straha“ Zorana Petrovića biće održana u četvrtak 5. marta od 18 sati u knjižari Delfi SKC. Pored autora, govoriće pisac Đorđe Bajić i urednica Mina Kebin. Moderiraće Mona Cukić. Ovaj roman svojevrsni je nastavak „Ukusa straha“, prvog psihološkog

Pročitaj više

Igrajmo se bojama: Veliki posteri za bojenje „U zoo-vrtu“ i „U luna-parku“ u prodaji od 5. marta

Čuješ li tutnjavu vozića i muziku sa ringišpila? Mmm, zamirisale su kokice u luna-parku! Okupi društvo pa pođite različitim stazama zoo-vrta. Pauza je u bistrou! Razvij veliku bojanku, zgrabi bojice i gledaj kako luna-park ili zoo-vrt oživljavaju pod tvojom rukom. Prati primer ili svojoj

Pročitaj više

Ljiljana Šarac predstaviće „Buket žutih ruža“ 6. marta u Bačkom Petrovcu

Bački Petrovac sledeće je odredište naše književnice Ljiljane Šarac, u kojem će 6. marta od 18.00, u Biblioteci „Štefan Homola“, predstaviti svoj aktuelni roman „Buket žutih ruža“, koji ulazi u deseti mesec top-liste najprodavanijih Laguninih naslova. „Buket“ Ljiljane Šarac

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com