Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Branko Đurić Đuro, posle izlaska autobiografije „Mojih pedeset“: To sam pravi ja

„Pisao sam o stvarima koje niste mogli da pročitate u mojim intervjuima i vidite u javnim nastupima. Mnogi koji su mislili da me poznaju, iznenadiće se knjigom. 'Mojih pedeset' ‒ to sam pravi ja“, rekao je multimedijalni umetnik, Branko Đurić Đuro, o svom književnom prvencu.
Branko Đurić Đuro, posle izlaska autobiografije „Mojih pedeset“: To sam pravi ja - slika 1
U knjizi ćete saznati da ova legenda „Top-liste nadrealista“ pamti da ga je očuh zvao Banja, da ga Bregina Dženana zove „Dže s' Džuro!“ i da su mu najlepši nadimak Đuđi dali Romi na snimanju filma „Dom za vešanje“. U situacijama kada treba da „skoči u vatru“, Branko izgovori u sebi: „Idemo, Đuđi!“.

U svojoj knjizi otkriva da meditira svakog dana, da se – kada je umoran – plaši da leti avionom i da pri izlasku iz kuće obavezno „opali hafljuš“ – kako je Ljoša iz „Plavog orkestra“ nazvao njegove čudne običaje protiv uroka.

Na pisanje dnevničke proze potakao vas je vaš jubilarni 50. rođendan. Zašto je prošlo više od pet godina dok niste upriličili beleške u knjigu i poslali svoj tekst Laguni?

Te zabilješke koje sam tada pisao bile su samo osnova za ovo što je nastalo poslije. Svi događaji iz tog ljeta su me asocirali na nešto iz prošlosti. Zato je to u stvari zbirka priča iz života u formi dnevnika.

Četiri musketara

Mnogi junaci u vašoj knjizi su poznate ličnosti (vaša supruga, Anđelina Džoli, Bred Pit, Oliver Dragojević, Rade Šerbedžija, Loša, Čola...), pa ipak najveće simpatije čitalaca beru vaša majka Fadila, vaš očuh Pako i vaš tast sa taštom. Hoćete li i u najavljenom nastavku knjige zadržati i „razraditi“ svoja „četiri musketara“?

Ne vjerujem da ću pisati nastavak ove knjige. Pišem nešto novo ali to je roman sa izmišljenim junacima.

Da li je teže biti nečije dete ili otac jednog Denze, jedne Zale i jedne Ele?

Ponosan sam na svoju djecu i svoje roditelje i zato mi je užitak biti sin takve majke i otac toj krasnoj djeci. Puno učim i od jednih i od drugih.

Iako ste se našalili u knjizi da ste patetik, veoma ubedljivo i nimalo patetično pišete o ljubavi prema ženi, porodici, rodnom gradu, prijateljima... Koju od svojih ljubavi smatrate najvećim poklonom s neba?

Pa ne postoji mjerna jedinica za ljubav. Svakako je lijepo biti okružen s toliko ljubavi.

50 mirisa

Najmanje pedeset mirisa provejava kroz knjigu „Mojih 50“, od ateljea vašeg očuha i starinskog mirisa motora, preko sarajevske magle, kafe i gorećeg kontejnera, do parfema vaše supruge. Da li ste u međuvremenu otkrili još neki miris koji zaslužuje da se o njemu piše? 

Zanimljivo je da sam sad prvi put pomislio na to koliko mirisa spominjem u knjizi. Da, stvarno sam opsjednut mirisima i mnogi me podsjećaju na razne događaje, mjesta, putovanja... Šteta da se ne mogu prenositi na čitatelja ali se nadam da su obojili neke djelove moje knjige.

Jednu epizodu u knjizi posvetili ste rigoroznom slovenačkom policajcu, drugu zadrtom vozaču u ljubljanskom saobraćaju. Da li se u Sloveniji nekad osećate kao stranac?

Moram priznati da se od 93. više nigdje ne osjećam strancem, pogotovo ne u Sloveniji koja je moj drugi dom. Vjerovatno kad čovjek jednom shvati da je otišao iz svog grada, on podsvjesno razvije taj osjećaj da se svugdje počne osjećati domaće.

Diktatura statistike

U knjizi pominjete psovanje na sarajevskom šatrovačkom. Šta, osim jezika i straha od blama, prepoznajete kod svoje raje kad se sretnete u belom svetu?

Puno putujem po svijetu i svugdje srećem ljude iz svog zavičaja. Svima im je zajednička ta želja i potreba da pričaju o sretnoj prošlosti.

Vi ste glumac, režiser, muzičar, scenarista, šoumen... Da li bavljenje umetnošću posle pedesete dobija na kvalitetu ili više liči na film „I konje ubijaju, zar ne“?

Moram priznati da je sve zabavnije. To je onaj osjećaj kad „dobro poznaješ materiju“ i onda možeš još više nego prije da uživaš u svom radu.

Jedna od poruka vaše knjige jeste da je bitka za savršenstvo i prvo mesto oduzela savremenom svetu radost igre. Ima li slučajnosti u tome što vaša ćerka u jednoj epizodi nalazi više lepote u srebrnoj nego u zlatnoj medalji?

To su neki mali detalji po kojima prepoznaš da  neko nije upao u tu diktaturu statistike koja sada vlada svijetom. Ima mnogo divnih ljudi koji nisu pristali da ih se ugura u taj novokomponirani takmičarski duh. Sretan sam kad vidim da moji bližnji spadaju u tu kategoriju.

Obična publika

Veoma poštujete Čarlija Čaplina i pogađa vas što ga elita izbegava, dok ga „obična“ publika obožava. Da li vreme uvek pokaže da su obični ljudi u pravu?

Apsolutno! Ko se uopšte sjeća ko je dobio sve silne Oskare koji su „promašili“ Čaplina. Svi znaju za njega, i dan danas uživaju u njegovim filmovima, a nagrade stoje u zaprašenim vitrinama.

Gde ćete dočekati 2019. godinu? Hoće li svi glavni junaci iz vaše knjige biti u tom času sa vama?

Za Novu godinu sviram sa „Bombaj štampom“ u Kotoru. Biću s porodicom i milijima iz benda.

Autor: Branislava Mićić
Izvor: Ona Magazin

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Branko Đurić Đuro

Branko Đurić Đuro

Branko Đurić Đuro rođen je u Sarajevu 28. maja 1962. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti. Posle kultne TV serije Top-lista nadrealista (1984–1991) i sarajevske Audicije (1985) igrao je u brojnim filmovima, kao što su: Ovo malo duše (1987), Dom za vešanje (1988), Kuduz (1989), Kako je propao rokenrol (1989), No Man’s Land (2001, Oskar za najbolji film na stranom jeziku), Amatemi (2005), Triage (2009), C’era una volta la città dei matti (2009), In the Land of Blood and Honey (2011). Napisao je nekoliko pozorišnih tekstova, scenarija za TV serije i filmove, režirao dva igrana filma, od kojih je njegov prvenac Kajmak i marmelada postao najgledaniji slovenački film. Frontmen je sarajevskog benda Bombaj štampa, sa kojim je snimio tri albuma. Kreator je i producent jedne od najuspešnijih TV serija na ovim prostorima – Naša mala klinika. Njegova monokomedija Đurologija, koju je dosad videlo preko 200.000 ljudi, najgledanija je predstava u regiji. U Zagrebu je 2018. s glumcem Reneom Bitorajcem otvorio prvo privatno pozorište u regiji – Luda kuća. Poslednjih dvadeset pet godina živi u Ljubljani. Mojih pedeset je prva prozna knjiga ovog proslavljenog multimedijalnog umetnika. Foto: Peter Uhan (iz arhive POP TV)

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Banca-intesa-logo-w593
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Starine Novaka 23, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com