Pisala sam svojedobno o predrasudama i kako ih, nažalost imam, iako se s time ne ponosim nimalo.

Opet sam podlegla jednoj predrasudi, iako na to nisam imala ama baš nikakvo pravo.

U knjižnici sam posudila drugi roman Milane Vlaović „Bomboni od meda“. Komentirala je knjižničarka moj izbor knjige, ide mi na živce ta Milana, ali odlično piše.

Meni je Milana simpatična, ali od bivše žene nogometaša (op.a. glupa predrasuda) nisam puno očekivala.

Prije par godina, ipak sam kupila i pročitala Milanin prvi roman „Blato“, i priznajem, iskreno se oduševila s njenim pismom i stilom, i rado posuđivala tu knjigu mojim prijateljima.

I onda opet s predrasudom pristupam Milaninom drugom romanu. Nije to bilo fer od mene, svjesna sam toga, a u to sam se sve više uvjeravala čitajući knjigu.

Priznajem, na kraju knjige sam se raspala, i zaplakala, iako to nerado spominjem.

Milana Vlaović autorica je koju kad čitate izaziva emocije, poput Miljenka Jergovića, nervirate se ili se radujete s njezinim junacima. Rijetkim pripovjedačima uspijeva izazvati tako jake emocije kod sasvim običnog čitatelja.

U knjizi „Bomboni od meda“ sve vrvi od emocija. Knjiga je to koja priča o životu i ljubavnom putu jedne otočanke pred, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata konkretno do osamdesetih godina.

Glavna Milanina junakinja je Marta koja uvijek bira ljubav, iako je život vrlo često pokazuje da ljubav na kraju ipak ne pobjedi. Roman je to i o izdaji – muškoj i ženskoj, o ženi koja je spremna sve učiniti samo za ljubav, ali prije svega roman je to o jednoj velikoj životnoj istini, da je majčina ljubav nemjerljiva i da je ona nešto što nas prati cijeli život ma kako daleko bila od nas.

Vjerujte mi tko pročita Milanine knjige neće pogriješiti, i sigurno je od sada nemam pravo ni na p od predrasude, barem kad pričam i pišem o Milani Vlaović.

Preuzeto sa:  justforthisfeeling.wordpress.com