U Klubu Magistrala „Dragan Ve Ignjatović“ 26. septembra Aleksandru Stankoviću je za knjigu „Iz svoje kože: Život sa depresijom“ uručena Nagrada Doma kulture „Studentski grad“ za najbolju knjigu nefikcijske književnosti u 2023.

Na svečanosti povodom dodele učestvovali su članovi žirija dr Ana Petrov, dr Vladimir Gvozden i Semezdin Mehmedinović (ovogodišnji predsednik), kao i Tamara Mitrović, urednica književnog programa DKSG.

„Objavljivanje knjige ’Iz svoje kože’ ohrabrila je javnu raspravu o ozbiljnosti problema depresije, ali je i one osobe koje imaju ovu bolest ohrabrila da se protiv nje bore, da o njoj govore i da se obrate za lekarsku pomoć. Socijalni efekt knjige, javni fokus na samu bolest, zasjenio je njenu nespornu književnu vrijednost. Ipak se ovdje radi o djelu koje među postojeće književne modele donosi drukčijost. Stanković je o bolesti progovorio na nov način, u ovim fragmentima smjenjuje se cijeli spektar emocija, premda je u tekstu dominantan autoironijski ton s kojim se čitalac lako identifikuje“, napisao je Semezdin Mehmedinović u obrazloženju žirija.

„Ovu knjigu sam napisao nakon desetak godina borbe sa bolešću da bih pomogao drugim ljudima koji imaju slične probleme i da bih širu zajednicu upoznao sa depresijom jer je to bolest koja pogađa dosta ljudi, direktno i indirektno“, rekao je Stanković i dodao: „Ona pogađa i one koji imaju depresivne ljude u obitelji, susjede ili prijatelje, i to mi je bila temeljna intencija u pisanju knjige jer sam znao koliko meni to znači kada sam bio loše i družio se sa ljudima koji imaju iskustvo proživljene depresije i pokazuju kako se s tom bolešću može živjeti i biti funkcionalan“.

U saopštenju žirija se navodi i da je knjiga i „ispovijest, živi opis događaja iz prošlosti, izmrvljen i fragmentiran. Potraga za onom tačkom u vremenu u kojoj je narušen sklad. U formalnom pogledu, knjiga insistira na simetriji: na lijevoj stranici je pjesma, a na desnoj konkretno sjećanje u formi zapisa ili mikro-eseja, kao ogledalo u kojem se u dvije različite forme opisuje isto. Čak, dakle, i na vizuelnom planu knjiga čezne za povratkom izgubljenog sklada“.

Stankoviću je Nagrada Doma kulture „Studentski grad“ veoma važna: „Nikad u životu nisam nikakvu književnu nagradu dobio i moguće da mi je ovo i zadnja jer se poklopilo više okolnosti. Ja jesam pisao poeziju, ali kako nisam pesnik po vokaciji, niko nije to uzimao u ozbiljne analize. Ova nagrada mi je posebno važna jer sam knjigu pisao sa ambicijom da ta rečenica bude i nešto više, a ne samo self-help jer to ova knjiga nije. Ne govorim ljudima kako trebaju živjeti jer ni ja ne znam kako treba, ali iznosim svoj slučaj i, ako nešto pametno iz njega mogu zaključiti, super.“