„Slabo spava, povremeno šeta gola, nema mira... Ivana piše s mesta gde svet ulazi u nju, baš na mestu preloma spoljašnjeg u unutrašnjeg. Taj kontakt, taj prelom, najintimnije je moguće mesto. Toliko intimno da mi se čini da znam kako je to biti Sajsi…
Najteže mi pada što slabo spava i nema mira.“
– Konstrakta

„U ovom poetskom dnevniku Ivana Rašić pruža ruku Sajsi MC i pomaže joj da siđe sa scene. Kad se reflektori ugase, ritam ostaje; pesme pulsiraju poput noćnih žurki, nemirne i strastvene. Bit je sporiji, ali udarci su dublji.“
– Radmila Petrović

„Ove su pjesme na neki način spomenar ili je bolje reći – uspomenar; težnja da pronađemo sebe ne samo u prostoru nego još više u vremenu, kao da možemo jasno vidjeti sebe kako rastemo, kroz vrijeme, u javnom prijevozu, na rubu parka, na još jedini mogući način – u jeziku, stih po stih i eto života, tjelesnog, putenog, strastvenog, kojeg može zapisati samo jedini mu svjedok. A život u jeziku ponekad postane poezija koju je napisala neka žena, možda djevojčica, koja nam riječima drsko i nježno otkriva sebe – jer mi i jesmo jezik kojim se koristimo, poezija smo, pjesma. Možda baš to žulja zgrade, jer što bi ih drugo žuljalo osim onoga što žulja one koji ih nastanjuju.“
– Marko Tomaš