„Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome. Kada bi se baš morao odrediti, ili svoje izvanknjiževno djelovanje usmjeriti prema nečemu, to je bilo prema Jugoslaviji kao političkoj i društvenoj ideji. Možete je slobodno nazvati i utopijom jer znamo kako je završila. A nakon što je završila, s njome je prestala i postojati jugoslovenska književnost. Nekadašnji njeni pisci razvrstani su po nacionalnim čitankama. One koje nije htio niko, ostali su neraspodijeljeni. Andrić je među njima. Svoje nezadovoljstvo nekadašnjom državom, nacije su projicirale na Andrića. Tu i tamo se neko i dotakne same umjetnosti kada uzme u usta Andrića, ali rijetko. Zato nema prikladnijeg naslova za ovu knjigu od San zvani Jugoslavija. To je naslov u kojem je sadržano sve. Naše slabosti, naši strahovi; ono što nas sputava i ono što zbog opsežnosti ne možemo sagledati ili razumjeti. Teško je shvatiti da je identitet raznolik, da se tokom čovjekovog života mijenja, te da može biti sastavljen od različitih komponenata, pa se jedan te isti čovjek može nekada osjetiti Hrvatom, nekada Bosancem, nekada Srbinom, a nekada sve to skupa sklopiti u identitetski mozaik, pa ga, u nedostatku drugih rješenja, zaogrnuti Jugoslavijom.“ – Nebojša Lujanović „Martens je u ovoj novoj knjizi, putem intervjua, preko Ive Andrića ispričao na sažet način priču o europskom 20. stoljeću, na koji način su se velike europske turbulencije odrazile na ove prostore, ali je možemo promatrati i kao knjigu o stanju svijesti danas, nakon traumatičnih iskustava iz ratova vođenih 90-ih na ovim prostorima.“ – Josip Mlakić