Laguna - Bukmarker - Muharem Bazdulj: Literarni izraz snage života - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Muharem Bazdulj: Literarni izraz snage života

Glavni povod za razgovor s autorom Muharemom Bazduljem je novi roman „Nevidljiva družba“, ali se našlo mesta i za politiku, prevođenje, planove i poeziju.



Osamnaesta knjiga u Laguninoj ediciji Bez prevoda je kratki roman nagrađivanog pisca, novinara i prevodioca Muharema Bazdulja „Nevidljiva družba“. Kada ga u mrklom mraku pritisnu bol i nedostatak daha, junaku romana, poslovično, dotadašnji život počinje da se odvija pred onim unutrašnjim okom koje neki zovu dušom. Taj „film“ se ne odvija hronološki, nego asocijativno, a majstorstvo i nepredvidivost tih asocijacija daju posebnu snagu ovom kratkom romanu.

Recite nam nešto više o tome kako je nastajala knjiga „Nevidljiva družba“.

Odavno sam imao ideju da napišem roman u jednoj jedinoj rečenici, pa još nedovršenoj. To je pomalo na tragu stila pisanja Žozea Saramaga ili Tomasa Bernharda, ali još radikalnije. Ipak, dugo se nisam usuđivao da počnem jer sam znao da mi za to treba jaka koncentracija, da će to biti roman koji ću pisati relativno kratko, ali intenzivno, svakodnevno, po više sati. U žrvnju normalne svakodnevice to nije baš najlakše. Mislio sam da ću to raditi na nekoj književnoj rezidenciji. Uslovi su se, međutim, stvorili usred Beograda, sa početkom epidemije kovida 19, naročito u vreme onog prvog, najžešćeg, lokdauna. Mislim da sam barem osamdeset posto romana, odnosno njegove prve verzije, napisao između marta i juna 2020. godine.

Kako biste opisali glavnog junaka svog romana? Sa kakvim se izazovom on suočava?

Zapravo je ovaj ceo roman na neki način njegov opis. To je nekakav asocijativni nehronološki prikaz njegovog života, prepun što prisećanja, što nekih motiva iz lektire, odslušane muzike, pogledanih filmova i tako dalje. Izazovi pred njim su s jedne strane tipični za epohu odnosno za ovaj geografski prostor, ali su s druge strane individualni i samo njegovi, uslovljeni njegovim životnim putem kojim se upravo roman i bavi.

Roman čine crtice i crte iz života junaka koje se odvijaju unutar glavnog lika. Da li ste imali neki određeni pristup tokom pisanja?

Ideja je bila da se te „crtice i crte“ odvijaju u formi unutrašnjeg monologa. Tu je izazov bio da se pokuša predočiti upravo realan unutrašnji monolog, u smislu „meteža“ kakav postoji u svačijoj podsvesti, a ne da se svede na uredan zbir „presudnih životnih događaja“. U tom smislu sam i u pisanju pustio da me vodi podsvest. Imao sam u glavi otprilike ceo „inventar“ koji sam želeo smestiti u roman, ali sam redosled određivao tokom samog čina pisanja.

Kako ste razvijali glavnog junaka, da li je on inspirisan stvarnim osobama? Koliko glavni junak liči na Vas, ili Vi na njega? Ko više voli Kavafija?

Književni likovi su uvek inspirisani stvarnim osobama. Čak i u basnama, rekao bih, ili radikalnoj naučnoj fantastici, uvek su nadahnuće stvarni ljudi. Druga je stvar pitanje procenta. Ako pravite lik po samo jednom modelu, to biva roman s ključem. Ako, međutim, od nekog uzmete dvadeset, od nekog drugog petnaest, od nekog trećeg dvanaest posto, pa sve to izmešate u retorti imaginacije, dodate, naravno, i malo sebe, imate šanse za originalan lik. Tako je i narator „Nevidljive družbe“, naravno, inspirisan sa barem sedam-osam stvarnih ljudi, među kojima je i autor knjige. Verovali ili ne, barem troje-četvoro tih ljudi voli Kavafija. Ali protagonist knjige ga možda ipak voli još više.



U svojim delima se često bavite društvenim pitanjima i politikom. Na koji način ste ove teme integrisali u „Nevidljivu družbu“?

To je dobro pitanje i zgodan povod da napravim neku vrstu paralele sa prethodnim svojim romanom koji je objavila Laguna, a to je „Kvadratni koren iz života“. Glavni junak tog romana Sergej Babić je neka vrsta aktiviste i intelektualca čiji je život snažno obeležen društvenim pitanjima i politikom, otud i oni u romanu imaju značajno mesto. Narator „Družbe“ nije apolitičan, ali ga se politika unutar svakodnevice mnogo manje tiče, pa je u tom smislu i ona ovde manje prisutna. Čisto kao mali „tizer“ za čitaoca, možda i najpolitičniji aspekt „Nevidljive družbe“ je prisećanje na jednu manje poznatu pesmu Branka Ćopića.

Mnogi kritičari hvale Vaš stil pisanja. Kako se on razvijao tokom godina?

Razvijao se primarno kroz moju želju da se ne ponavljam. Ja volim da se moje knjige razlikuju jedna od druge. Slične su, ako mogu da parafraziram i citiram urednike i lektore, po mikrostilistici i uzornoj pismenosti. Na mojim rukopisima lektori nemaju previše posla. Zajedno s tim ide još jedna karakteristika mog stila za koju mi uvek prija čuti da se potencira, a često sam to čuo. Čitaoci mi, naime, kažu da bi moju prozu prepoznali čak i kad na koricama ne bi stajalo moje ime. To je, rekao bih, jedan od najlepših komplimenata za pisca.

Junak romana odbija da na svoj život stavi tačku. Kada biste Vi rekli da je vreme da se „stavi tačka“? Postoji li takvo vreme?

Junak romana to pomišlja u vrlo specifičnom trenutku. Mislim da je efektno ponekad upotrebiti i frekventnu frazu ako joj možemo dati specifično značenje. A inače „stavljanje tačke“ može imati više značenja, pa u zavisnosti od toga možemo i raspravljati kad je i da li je vreme da se tačka stavi.

Vaše knjige su prevođene na brojne jezike, a i Vi prevodite sa engleskog jezika. Da li za književnost postoje granice i koliku odgovornost osećate što „širite“ pisanu reč?

Lepo je kad vam knjigu prevedu na strani jezik. Naročito je nama, piscima koji pišemo na jezicima sa relativno malim brojem nativnih govornika, značajno da nam se knjige pojave na jezicima poput engleskog, nemačkog ili francuskog. Za pravu književnost granica nema, ali opet, naoko paradoksalno, za knjigu je najvažnije da živi u jeziku na kojem je napisana. Moj roman „Tranzit, kometa, pomračenje“ je preveden i na engleski i na nemački, imao je dobre izdavače, izvrsne kritike, solidan prijem, ali opet, meni je još značajnije da i posle šesnaest-sedamnaest godina od prvog originalnog izdanja postoji i novo beogradsko izdanje, da knjige ima po našim knjižarama, da se čita i traži, da je „živa“. Neke knjige iz te 2007. koje su slavljene i nagrađivane su odavno zaboravljene. Vreme je zaista „majstorsko rešeto“. U tom smislu je i moje iskustvo sa prevođenjem sa engleskog specifično. Prevodio sam Jejtsovu poeziju, Talebove aforizme, liriku Boba Dilana, prozu Pola Ostera, memoarske zapise Peti Smit, prepisku Ginsberga i Keruaka, očigledno je, rekao bih, da mi je više izazov da budem formalno eklektičan, nego da se držim istog autora ili sličnih poetika.

Koji su Vaši planovi za budućnost i šta čitaoci mogu da očekuju od Vas u narednom periodu?

Planovi su, Bože zdravlja, da pišem. Tkam na više razboja, što bi se reklo, pa pišem i publicistiku i esejistiku i fikcionalnu prozu (priče i romane), ali i dramske tekstove, scenarije, katkad i poeziju. Kako reče jedan pesnik, „obrtnik sam riječima“, što će reći zanatlija kome je jezik materijal. Neke stvari imam već u raznim formama dovršenosti, pa će ponešto čitaoci možda moći da očekuju i do kraja ove godine ili početkom naredne. Ipak, jedan od paradoksa književnog posla je i taj da mi pisci knjigu koju završimo uglavnom zaboravljamo, da bi se sasvim okupirali nekom novom koju ćemo tek pisati. Ne znam za sve pisce, ali ja sam u nekim stvarima pomalo sujeveran pa ne volim da previše otkrivam o onom što trenutno radim. Ali, eto, valjda mogu priznati da nešto – radim.

Autor: Iva Burazor
Izvor: časopis Bukmarker, br. 31


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
branko anđić ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje laguna knjige Branko Anđić: Ništa gore od čitanja suvoparne knjige, jedino gore od toga je njeno pisanje
17.05.2024.
Ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević“ u oblasti književnosti i prevodnog stvaralaštva u razgovoru za Danas govori o značaju ove nagrade, ali i o dve poslednje knjige na...
više
prikaz presfildovog romana ratnik kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva laguna knjige Prikaz Presfildovog romana „Ratnik“: Kada vas zapuhne prašina starih rimskih puteva
17.05.2024.
Vratio se Stiven Presfild. Autor bestselera o staroj Grčkoj – „Ognjena kapija“ i „Plime rata“ – u novom, uzbudljivom romanu „Ratnik“, pažnju je posvetio Starom Rimu. Zaplet romana je smešten u dve ...
više
prikaz knjige tajni život drveća zaljubljen u šumu laguna knjige Prikaz knjige „Tajni život drveća“: Zaljubljen u šumu
17.05.2024.
Retko je koja knjiga o prirodi privukla pažnju svetskih razmera i postala bestseler kao što je to slučaj sa naslovom „Tajni život drveća“ Petera Volebena. Zašto noćas tako šume jablanovi, tako stra...
više
ekskluzivno stiven erikson u beogradu 20 maja  laguna knjige Ekskluzivno: Stiven Erikson u Beogradu 20. maja!
17.05.2024.
Jedan od najznačajnijih svetskih autora žanra epske fantastike, Stiven Erikson, družiće se sa čitaocima u Beogradu u ponedeljak 20. maja od 17 sati u knjižari Delfi SKC. On će potpisivati svoje knjige...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.