Laguna - Bukmarker - Nobelovac Mo Jen: Pisanje mi pomaže da se oduprem protoku vremena i strahovima - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Nobelovac Mo Jen: Pisanje mi pomaže da se oduprem protoku vremena i strahovima

Kineski pisac Mo Jen koji ponosno nosi titulu laureata Nobelove nagrade za književnost narednih dana biće gost Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Beograda. Sa njegovim dramskim delom „Ubica Đing Ke“ u režiji Žen Minga u petak i subotu uveče, 17. i 18. maja od 20 sati na sceni „Ljuba Tadić“ JDP-a gostovaće Pekinško narodno umetničko pozorište. Scenograf je Šen Ao, kostimograf Jen Ni. Scenske maske radio je Jing Šu, dizajn svetla Meng Bin, a zvuka Dženg Čen.



Drama „Ubica Đing Ke“ bavi se samim krajem Zaraćenih država (475–221 pre ove ere). U borbi za presto izdvojila se država Ćin koja je dominirala svim zemljama pod kapom nebeskom.

Mo Jen je rođen u Gaomiju, provincija Šandung. Oktobra 2012. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Napisao je 11 romana kao što su „Priče o crvenom sirku“, „Republika pijanaca“, „Umoran od života i smrti“, stotinak novela i pripovedaka, poput „Prozirne rotkve“ i „Komandantove žene“, kao i više drama i eseja. Njegov roman „Priče o crvenom sirku“ jedno je od stožernih književnih dela u kineskoj književnosti osamdesetih godina prošlog veka. Dela su mu prevedena na više od pedeset jezika uključujući engleski, francuski, ruski, nemački, švedski, norveški, srpski…

Koliko je zahtevno nositi amblem najčitanijeg, ali i najzabranjivanijeg kineskog pisca i titulu laureata Nobelove nagrade za književnost?

Gotovo da ne postoji pisac koji nije kontroverzan. Pritisak koji osećam dolazi od toga da li posle osvojene nagrade mogu napisati bolje delo. Od trenutka kada sam dobio Nobelovu nagradu trudio sam se da što brže završim svoje društvene obaveze kako bih se što pre vratio svom pisaćem stolu. Sada, prilično zadovoljan, mogu reći da sam od dobijanja nagrade objavio zbirku pripovedaka i novela „Kasno sazreli ljudi“, zbirku kaligrafske poezije „Tri pesme“, dramu „Krokodil“, muzičku dramu „Crveni sirak i Odeća od brokata“, kao i opere „Umoran od života i smrti“ i „Crveni sirak“. Opera „Crveni sirak“ premijeru će imati u avgustu sledeće godine u Kineskom nacionalnom centru za scenske umetnosti. Pored toga, objavio sam više eseja i pesama, a pokrenuo sam i javni nalog na „Vičetu“. Na toj platformi postavio sam više od 500 kaligrafskih dela i pesama, što je imalo dobar prijem kod čitalaca. Trenutno ovaj nalog na „Vičetu“ ima deset miliona pratilaca.

Kinesko-srpsko prijateljstvo posebno je negovano. Koliko poznajete prilike ovog podneblja, budući da u Srbiji imate svoju čitalačku publiku?

Iako još nisam bio u Srbiji, čitao sam Pavićev „Hazarski rečnik”, gledao vaše stare filmove „Valter brani Sarajevo” i „Most”. Takođe, pročitao sam Andrićev roman „Na Drini ćuprija”. Ti filmovi i romani su Kinezima mojih godina vrlo poznati. Mnogi pamte replike iz tih filmova i znaju da otpevaju pesme koje su se pevale u njima, kao na primer „O bella ciao”. Više mojih romana je prevedeno na srpski jezik i objavljeno u vašoj zemlji, pa se radujem što ću ovog puta imati priliku da se sretnem sa čitaocima iz Srbije.

Nazivaju vas kineskim Kafkom. U svojim delima stvarate svet koji podseća na onaj iz dela Foknera i Markesa. Koje polazište vam je bilo za pisanje drame „Ubica Đing Ke” budući da potičete iz provincije Šandung na istoku Kine?

Kada je 2004. godine kineska pozorišna trupa „Plavo nebo” zamolila jednog scenaristu da napiše priču o Đing Keu, želeli su da ja učestvujem u adaptaciji. Iako je tekst bio odličan, nisam hteo da napišem tu priču u ključu tradicionalne istorijske drame, već sam pokušao da je dekonstruišem i da je podignem na nivo filozofske rasprave. Ta priča je poznata gotovo svima, što mi je pomoglo, ali i odmoglo. Kako svako u svom srcu nosi sopstvenog Đing Kea, sve vreme sam razmišljao o tome na koji način da precizno ispričam priču koju ja nosim u srcu, a da je drugi ljudi razumeju i prihvate.

Koliko vas je rodno podneblje odredilo u svom životnom putu? Koju metaforu donosi vaš pseudonim Mo Jen?

Moje rodno mesto Severoistočni Gaomi u provinciji Šandung jedno je obično selo na severu Kine. Rodni kraj za mene ima dva značenja: jedno je stvarno rodno mesto, a drugo je fiktivno rodno mesto koje sam stvorio u svojim romanima. Moram da zahvalim ovdašnjim ljudima i tom parčetu zemlje gde sam rođen i gde sam odrastao. U svojim najranijim delima opisao sam iskustva stečena tu tokom odrastanja, neka su i moja lična iskustva, a mnogi likovi u mojim romanima pisani su po uzoru na moje komšije. I zato smatram da nije bilo tog parčeta zemlje i ljudi koji na njemu žive, danas ne bih bio pisac kakav jesam. Moj književni pseudonim Mo Jen znači „ćuti“. Odabrao sam to ime da bih se podsećao da treba da budem diskretan u govoru, a da ono što želim da izrazim unesem u svoja dela.

Istorija svoju snagu crpi iz novih tumačenja, a dramski komad je u tom pogledu njihov odraz. Kojom poetikom su povezani vaši junaci s obzirom na to da svoje rukopise gradite polazeći od tradicije kineske književnosti i usmenog stvaralaštva?

Junaci u mojim dramama nisu herojski likovi koje nalazimo u klasičnoj kineskoj književnosti, već više liče na ljude iz naše okoline. Oni su natprosečno daroviti, ali poseduju slabosti ili nedostatke u karakteru. Drama nosi naslov „Naš Đing Ke” i time sam želeo da pokažem da publika u liku Đing Kea može da pronađe deo sebe, kao i da donese sopstveni sud o toj ličnosti, tako da svaki čovek u svom srcu nosi jednog Đing Kea, a Đing Ke je možda svako od nas. Prilično se slažem sa Brehtovim konceptom drame. On naglašava efekat otuđenja, a glumac na sceni ima ulogu i izvođača, ali i nekoga ko daje sud, čime se sprečava preterano uživljavanje publike u radnju. On te često izvlači iz radnje kako bi te naterao da racionalno prosudiš o onome što se dešava na sceni. Želim da čitalac ili gledalac bude pogođen radnjom drame i da drhti nad sudbinom likova, ali i da istovremeno uspe da trezveno donese sud o zbivanjima na sceni, što bi trebalo da ga potakne da razmišlja o sopstvenom životu.

U drami „Ubica Đing Ke” nema nijednog lošeg čoveka. Svi likovi u njoj zapravo su ljudi koji žive oko nas ili smo mi sami. Kako je to moguće? Zašto je ljudima potrebno da se plaše, da čitaju dela koja će ih uplašiti?

Hvala Vam na tom tumačenju moje drame. Upravo sam to želeo da pokažem. U ovoj drami nema nijednog lika koji je u potpunosti negativan i svi oni delaju u skladu sa sopstvenim shvatanjima i sopstvenim vrednostima. Dok sam pisao, nisam posebno naglašavao da je ovde reč o svima poznatoj klasičnoj priči, već sam likove oblikovao rukovodeći se sopstvenim shvatanjem ljudske prirode. Možda je to razlog zašto je publici ova drama bliska i zašto je oseća čvrsto povezanom sa stvarnim životom. Zašto čovek mora da se boji, mislim da je to jedno složeno i vrlo značajno pitanje. Svojevremeno sam u svom eseju „Strah i nada” pisao o svom strahu od gladi, smrti i zla ljudske prirode. Upravo zbog tog straha više cenim one lepe stvari u životu. Strah je i jedan od razloga i pokretača mog pisanja, jer pisanje mi pomaže da se oduprem protoku vremena i mojim unutarnjim strahovima. Što se tiče čitaočeve potrebe da čita dela koja ga plaše, mislim da različiti čitaoci imaju različite čitalačke sklonosti. No, smatram da čitanje dela koja su nam zastrašujuća možda može otkloniti ili ublažiti naše unutarnje strahove.

Smatrate da pre nego što počnemo da kritikujemo druge moramo biti spremni da prvo kritikujemo sebe. Iza vas je zaista jedinstvena životna putanja. Koji izazovi su vas vodili na ovom inspirativnom životnom putu s obzirom na to da znamo da su vas roditelji iz predostrožnosti savetovali da ne govorite kada ste van kuće?

Kritikovati druge ljude je lako, a kritikovati sebe je vrlo teško. No, ako čovek želi da napreduje, da se poboljša, mora biti samokritičan. To je duh rada na samom sebi kojeg su se pridržavali drevni Kinezi, a to je i garancija piscu da će uspeti da napiše dobro delo. U ono doba, razlog zbog kojeg sam počeo da pišem bio je vrlo jednostavan, prosto, nadao sam se da ću pisanjem obezbediti sebi bolji život. Kasnije sam, međutim, otkrio da su moja ljubav prema pisanju, želja da istražim što više stvaralačkih postupaka i tehnika, kao i želja da stvorim još bolja dela ona motivacija i izazovi zbog kojih pišem do danas.

Kako je to biti u koži Mo Jena? Kojoj životnoj filozofiji težite?

Do sada sam napisao 11 romana i svaki je prilično osoben. Nekim romanima sam zadovoljan, ali ima nekoliko romana koje bih možda, kad bih ih ponovo pisao, napisao bolje. Izvesno vreme sam pisao slušajući muziku. Činilo mi se da mi muzika pomaže da tokom pisanja pronađem ritam. Ali sada više ne slušam muziku dok pišem.

Razgovarala: Borka Golubović-Trebješanin
Izvor: Politika


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
čitanje je avantura koja nikada ne prestaje noć knjige od 7 do 9 juna laguna knjige Čitanje je avantura koja nikada ne prestaje! Noć knjige od 7. do 9. juna
31.05.2024.
Pripreme mogu da počnu!   Omiljena manifestacija svih koji vole knjigu i čitanje, jubilarna 30. Noć knjige održaće se od 7. do 9. juna 2024. godine u knjižarama Delfi i Laguninim klubov...
više
da li knjige povezuju ljude karlove šetnje s knjigama u okviru laguninog književnog kluba 6 juna laguna knjige Da li knjige povezuju ljude? „Karlove šetnje s knjigama“ u okviru Laguninog književnog kluba 6. juna
31.05.2024.
Junsko okupljanje Laguninog književnog kluba ovog puta desiće se u četvrtak 6. juna u 18 sati u knjižari Delfi SKC. Razgovaraćemo o knjizi „Karlove šetnje s knjigama“ Karstena Hena sa prevodite...
više
slavenka drakulić o ikoni slikarstva, patrijarhatu i društveno uslovljenoj nejednakosti laguna knjige Slavenka Drakulić: O ikoni slikarstva, patrijarhatu i društveno uslovljenoj nejednakosti
30.05.2024.
Ne bih rekla da je u muško-ženskom odnosu bilo šta neminovno. Pre bih rekla da je društveno uslovljeno, kaže za Novu Slavenka Drakulić, autorka romana „Frida ili o boli“, koji je napisala inspirisana ...
više
aleksandra veljović ćeklić život je sasvim slučajna komedija laguna knjige Aleksandra Veljović Ćeklić: Život je sasvim slučajna komedija
30.05.2024.
Aleksandra Veljović Ćeklić rođena je 10. jula 1967. u Sarajevu, gdje je rasla i školovala se. Živi na relaciji Kalgari (Kanada) – Puerto Valjarta (Meksiko), bavi se arhitekturom i pisanjem. ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.